ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 50

izvan institucije braka. Nahodište za napuštenu djecu u Dubrovniku najprije je osnovano u samostanu sv. Klare, ubrzo nakon osnutka samoga samostana 1290. Kako je nezakonite djece u Dubrovniku bivalo sve više, tako je Senat Republike 9. veljače 1432. odlučio osnovati općinsko, tj. državno nahodište pod imenom Ospedale della misericordia.

15 Usporedbe radi u Parizu je nahodište osnovano tek 1636., dva stoljeća iza dubrovačkoga, a uz njega se razvio i Hospice des Enfants assistés. U Moskvi i Petrogradu nahodište je osnovano tri, a u Beču tri i pol stoljeća iza dubrovačkoga.

16 Vlada Republike propisala je i poseban pravilnik za Nahodište, Ordo et providimentum hospitalis pro creaturis que abjiciebantur inhumaniter. Dala je urediti kuću na Placi, nasuprot franjevačkoga samostana, s ulazom iz današnje Zlatarićeve ulice. S lijeve strane ulaza postavljen je prozor i na njemu mota (kolo ili valjak) na koju bi se djecu ostavljalo. Još i danas nad ulazom stoji natpis iz 39. psalma Davidova: CO(n)CHALVIT . COR . MEV(m)

. I(n)TRA . ME . ET. [in] [me]DITATIO(n)E . MEA . EXARDESCET . IGNI(s)

17 (U meni je srce gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj.

) Nakon što su zgrada, matične knjige i dokumenti uništeni u potresu 1667., Nahodište je preseljeno izvan zidina, na Pile, gdje se počelo zvati Ospedale ai sette scalini ili Casa di Pietä alle Pille. Nahodištem su upravljala trojica vlastelina, prokuratora, u početku biranih na godinu dana, a poslije na tri. Nahodište je bilo važno kao i rodilište nezakonite djece. Ako žena nije htjela da joj se zna ime, ono nije upisivano. Tako je ovo nahodište i jedno od najstarijih rodilišta u ovim krajevima. Već od kraja 18. st. rodilje su petnaest dana dobivale po četiri groša dnevno.

18 Nezakonito rođenu djecu uzimale bi dojilje i nakon tri godine vraćale u Nahodište. Potom su ih najčešće uzimali na selo, jer se vjerovalo da donose sreću domu koji ih primi. Kako navode autori Jeremić-Tadić, nisu sva nezakonito rođena djeca davana u Nahodište. Mnoga su djeca ostajala kod svojih majki ili Jeremić, Risto i Tadić, Jorjo: Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika. I. Biblioteka Centralnog higijenskog zavoda, Beograd, 1938., str. 126, 129-130. Vekarić, N. i dr., nav. dj. str. 92. Ifl Bazala, Vladimir: Pregled povijesti zdravstvene kulture Dubrovačke Republike. Dubrovački horizonti 1972, str. 25-26. 7 Gović, Tamara: Epigrafski spomenici u Dubrovniku. Biskupski ordinarijat Dubrovnik, Dubrovnik, 2004., str. 61. IS Bazala, V., nav. dj. str. 23-26.