ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 274
Svaki od principa sadržava kratak opis i objašnjenje njegove neophodnosti za slobodan pristup zapisima, kao i opis njegove primjene. Principi su postavljeni na relativno općenitoj razini kako bi bili što fleksibilniji za uporabu, odnosno izazivali što manje zabrana. Treći dio čine pitanja za provjeru: svaki od principa sadržava i taksativno popisan minimum zahtjeva unutar vlastite teme. Standard ne propisuje čak ni osobu koja ispunjava listu provjere - to može činiti i davatelj usluge, a i njezin korisnik. Konačno, autor napose navodi namjeru i stalna nastojanja da u dogledno vrijeme i taj Standard napreduje. Članak T. Wilson i L. Coltheart zapravo je namjenska studija razvoja Prime Ministers Websitesa - internetske stranice kabineta australske vlade, nastale u okviru projekta Prime Ministers Papers, koji je rezultirao i zasebnim prikupljanjem i obradom podataka iz zapisa ovoga stvaratelja a već pohranjenih u Državnom arhivu. Projektje to kojim autorice žele pokazati kako novi medij - Internet - pokazuje iznimne mogućnosti promocije svoga sadržaja, u konkretnom slučaju zapisa australskoga premijerskoga kabineta, no analogija se može povući i na ostale arhivske fondove i zbirke, kojima spomenuti medij daje novu šansu za promociju. Autorice su zapravo na studiju bile ponukane jednim člankom Helen Nosworthy, 5 koja je 1994. apostrofirala novi smjer u nastojanjima Državnoga arhiva da promiče vlastiti rad, odnosno da promiče vlastito gradivo i njegovu dostupnost. Tada je to arhiv činio kroz povećanu izložbenu i izdavačku aktivnost, dok je u današnjemu okruženju, kako ističu Wilson i Coltheart, upravo web stranica idealan medij za kreiranje hibridnoga sustava koji će biti spoj i izložbe i obavijesnoga pomagala. Potrebu za takvim pristupom autorice naglašavaju i kratkim, pomalo gorkim opisom Australskoga državnog arhiva u ranim 1990-ima. Bila je to ustanova koja je ponajprije skrbila za vrjednovanje, preuzimanje, obradu, opis, pohranu i zaštitu gradiva, koji su primarni korisnici bili sami predstavnici pojedinih vladinih službi. Ovdje još možemo pridodati i nekoliko ozbiljnih kako ih ironično karakteriziraju autorice - istraživača, i to je bilo sve. S vremenom je, kako je i državna uprava sve više prihvaćala stav o svojoj ulozi javnoga servisa građanima te kako je jačala građanska svijest i zakonska regulativa o pravu na pristup informacijama, i arhiv počeo promišljati svoje nove, donekle i tržišne, mogućnosti povećanja korisničke publike. Internetska stranica kabineta u prvih šest mjeseci bilježila je oko 16 000 posjetitelja mjesečno, a od toga ih se trećina pokazala kao ponovljeni posjetitelji. Takvi podatci govore kako bi i arhiv na isti način mogao širiti broj svojih korisnika, jer ako sc od deset posjetitelja stranice barem trojica na nju vraća, pretpostavka je da će bar jedan od njih s vremenom i služiti nekim gradivom pohranjenim u arhivu. Posljednji se članak u izdanju izdvaja tematikom, ali je, na žalost, vrlo blizak aktualnim zbivanjima. Riječ je o članku Ratni zakoni i razaranja kulturnih 5 Nosworthy, H., Reaching out, The Records Continuum: lan Mclean and Australian Archives First Fifty Years, Clayton, Victoria, 1994.
