ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)
Strana - 127
materijale iz gospodarstva, pa sam ovladao osnovnim pojmovima te struke i uz ostalo prostudirao Marksov Kapital. Uz Bakarića, ja sam u Politbirou Centralnog komiteta KP Hrvatske bio najbolje educiran iz gospodarstva pa sam postavljen na čelo Komisije CK za gospodarstvo i imenovan za ministra industrije. Tada je u zemlji bio nevjerojatan polet u narodu za izgradnju, za obnovu gospodarstva i ostale djelatnosti, te su postignuti veliki uspjesi. Zbog istih razloga, poslije razlaza s Albanijom, obavljao sam dužnost ministra lake industrije u Vladi FNR Jugoslavije, kojoj je na čelu bio Tito. Bili ste opunomoćeni ministar u Jugoslavenskom poslanstvu u Tirani, odnosno predstavnik KP Jugoslavije pri CK Albanske partije rada. Što se od Vas očekivalo ? ZLATIĆ: Prigodom posjete bugarskog predsjednika vlade Dimitrova Jugoslaviji dogovoreno je s Titom na Bledu u Sloveniji o potrebi stvaranja balkanske federacije u koju bi ušle Bugarska, Jugoslavija i Albanija. Albansku komunističku partiju osnovali su naši partijci i mi smo u njoj imali jak utjecaj. Na čelu albanskih komunista bio je Enver Hodža, komandant albanske armije. Dužnost organizacionog sekretara Partije obavljao je Koči Dzodze, a komunističku omladinu je vodio Nako Spiru. Njih trojica se međusobno nisu slagali. Od nas su tražili da mi pošaljemo iskusne partijce, da im pomognemo u radu, pa sam tako i ja bio predstavnik našeg Centralnog komiteta pri albanskom Centralnom komitetu. Najteži problemi su bila gospodarska pitanja. Vjerojatno sam i zbog mog poznavanja gospodarskih pitanja dobio tu dužnost. Moj osnovni zadatak bio je da ostvarim sporazum Tito-Dimitrov na Bledu i da pomažem albanskim drugovima. Albanci su također prihvatili osnivanje balkanske federacije, očekujući tada još veću pomoć od Jugoslavije i Bugarske. Kakav ste utjecaj imali na prilike u Albaniji? ZLATIĆ: Albanija sa svojim sitnoseljačkim stanovništvom nije mogla izdržavati armiju koju je imala, niti je raspolagala sa sredstvima za zdravstvo, školstvo i kulturu. Stoga je morala tražiti pomoć izvana, koju je dobivala od nas. Jugoslavija je snosila 50% svih njenih troškova, pa su Albanci mogli imati organizirano zdravstvo, školstvo, izdvajati sredstva za kulturnu djelatnost, za izgradnju željezničkih pruga i podizanje nekih tvornica. Mi smo htjeli da naša pomoć bude što racionalnije upotrebljena, što je dovelo do nezadovoljstva nekih Albanaca koji su pomoć htjeli upotrijebiti prema svojim željama, pa i za ličnu korist. Meni je naš Centralni komitet za pomoć poslao Sergeja Krajgera, kasnijeg ministra u jugoslavenskoj vladi i Kiru Gligorova, budućeg predsjednika Makedonije. U albansku armiju je kao instruktor poslan general Milan Kuprešanin. Pored toga je u Albaniji radio i priličan broj drugih naših stručnjaka.
