ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 71

kako bi se došlo do utvrđenoga cilja: zaštite arhivskoga gradiva od samog trenutka njegova nastanka. Stvaratelji gradiva moraju izgraditi cjelovit sustav upravljanja spisima, koji proizlazi iz zakonsko-normativnih propisa i vlastite politike upravljanja spisima od trenutka njihova nastanka do konačne pohrane. Taj sustav mora stvaratelju omogućiti jednostavnu, brzu i ekonomičnu cirkulaciju spisa u trenutku njegove uporabne vrijednosti, s jedne, i lako pronalaženje i uporabu u pismohrani, s druge strane. Zaposlenici koji obavljaju poslove upravljanja spisima na našem području obično su administrativni referenti, daktilografi ili tajnice, a većina njih nema položen stručni ispit. Njihov se posao odnosi na nastanak, zaštitu i uporabu spisa svoje ustanove/poduzeća, ali se on realizira i u komunikaciji s mjerodavnim arhivom koji nastoji kompenzirati nedostatak stručnosti u pismohranama učestalijim obilaskom i intenzivnom komunikacijom sa stvarateljima. U našim je prilikama bitno istaknuti da je dio propisa koji se odnosi na stvaratelje javnoga arhivskog gradiva nastao osamdesetih godina 20. stoljeća, posebno ističem Uredbu o uredskom poslovanju i Pravilnik o jedinstvenim klasifikacijskim oznakama i brojčanim oznakama stvaralaca i primalaca akata, koji ne prate aktualna društvena zbivanja, zastarjeli su i bitno ih je što prije zamijeniti novim normativnim rješenjima koja će uvažavati stanje, ali i perspektive društvenoga razvoja. Posebno ističem sustav klasifikacije kao temelj sveobuhvatnoga sustava organizacije dokumenata. "Svaki klasifikacij

ski sustav temelji se na operativnim potrebama i na funkcijama onog koji stvara arhivske zapise, odnosno potrebama korisnika tog sustava, službe odgovorne za razredbu, za pohranu u pismohranama i za pronalaženje i korištenje tih zapisa."

1 Smjernice razvoja arhivske službe i odnosa arhiva sa stvarateljima imaju jasnu perspektivu koja uključuje teoretska polazišta i realne okvire u kojima se nalazimo. Stanje na području ovlasti Državnog arhiva u Gospiću u tom smislu treba promatrati s aspekta mogućnosti koje u bitnom određuju tranzicijski procesi u gospodarstvu, ali i u državnoj upravi, samoupravi i pravosuđu te utjecaj ratnih razaranja. Područje Like, do osnutka Državnog arhiva u Gospiću u rujnu 1999., nije nikad imalo domicilne arhivske ustanove koja bi brinula o gradivu na samom području njegova nastanka, što je dovelo do nestanka i uništenja najvećeg dijela arhivskoga gradiva nastalog prije 1945. godine. Osnutkom Državnog arhiva u Karlovcu I960., situacija je promijenjena, započinje organizirana skrb o regi stratumom i arhivskom gradivu na području Like. U Gospiću je do 1990. postojao i sabirni centar, a do dovršetka nove zgrade Državnog arhiva u Karlovcu 1980. tu se čuvalo i gradivo koje je poslije prevezeno u Karlovac. Duranti, Luciana, Arhivski zapisi, Teorija i praksa, HDA, Zagreb 2000., str. 77.