ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 308

standarda ISO 15489-1, objavljenoga u listopadu 2001. i najavljuje nove korake u standardizaciji. Wettengel ističe interes zemalja u razvoju i zemalja bivšega komunističkog bloka za ovaj standard koji, po njemu, pridonosi razvoju međunarodne suradnje na području spisovodstva, a tako i unapređenju demokratizacije. Maria Guercio u radu Načela, metode instrumenti za stvaranje, zaštitu i korištenje arhivskih zapisa u digitalnom okruženju analizira specifičnosti u arhivističkim temama u kontekstu suvremenog informatičkog dmštva s osobitim osvrtom na talijanski spisovodstveni sustav i iskustva. Autorica tako iznosi teoretska razmatranja o zapisima i upravljanju njima, opisuje talijanski model za spisovodstvo te donosi zaključak o automatizaciji spisovodstvenih sustava kao strateškoj zadaći za obnovu arhivske funkcije. U radu Racionalizacija i hrvatska uprava Robert Blažević obrađuje problem racionalnosti s kojim se suočava hrvatska javna uprava. Razmatrajući aspekte Weberove teorije racionalnosti i birokracije, a koju je proširio George Ritzer ironično je nazivajući "mekdonaldizacijom", opisuje stanje hrvatske uprave. Kao primjer lošega stanja Blažević iznosi prevelik broj ministarstava, četiri puta veći broj općina nego stoje bio do 1992., te 21 "neprirodnu i neracionalnu" županiju. Kao rješenje problema Blažević navodi smanjenje broja ministarstava, općina i gradova, a umjesto 21 županije pet regija. Reguliranje upravnih postupaka obrađuje Dragan Medvedović u svom radu Pravno uređeni upravni postupci - pretpostavka moderne uprave. Reguliranje upravnoga postupka (kodifikacija) prva je provela Austrija 1925., nakon čega su je slijedile dmge zemlje, a taj proces traje sve do danas. Hrvatska je kao dio Kraljevine Jugoslavije 1930. dobila prvi Zakon o općem upravnom postupku, a drugi 1956., mijenjan i dopunjavan četiri puta, posljednji put 1986. Taj je zakon na snazi još i danas, a u njega su uvedene samo terminološke i leksičke promjene. Ovu činjenicu Medvedović smatra problematičnom, jer taj zakon ne odgovara današnjim dmštvenim, političkim i pravnim prilikama. Posljedica je toga odstupanje od toga zakona na mnogim područjima, stoje omogućeno brojnim propisima koji samo povećavaju zbrku. Na kraju članka Medvedović donosi svoje prijedloge za unapređenje regulacije upravnoga postupka i njezine primjene. Alen Rajko donosi članak Pravo na pristup informacijama javnog sektora i njegova ograničenja u demokratskom društvu. Ovdje se široko obrađuje pitanje prava građana na pristup informacijama, ali i legitimnosti ograničenja te dostupnosti (zbog nacionalne sigurnosti, zaštite privatnosti itd.). U uvodnom dijelu Rajko analizira važnost (ne)dostupnosti podataka iz različitih aspekata s posebnim osvrtom na politički i pravni kontekst problema. U dmgom dijelu daje se sažet pregled relevantnih međunarodnih instrumenata i usporednih modela vezanih za dostupnost informacija (Europska komisija, SAD, Kanada itd.). U trećem dijelu rada dan je