ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 22

Dakako, izrada kategorizacije za tijela državne uprave tek je dio "nove" kategorizacije (kategorizaciju čine i tijela pravosuđa, gospodarski subjekti i dr.). Ovaj se tekst zadržava na tijelima državne uprave - jer je upravo ta kategorizacija u tijeku. 1/ Osvrt na "staru" kategorizaciju - Kategorizacija imatelja (Popis imalaca arhivskog i registraturnog gradiva I i II kategorije u nadležnosti Arhiva Hrvatske, NN 15/1989) Ukoliko se sjetimo, odnosno steknemo uvid u tzv. "staru"

1 kategorizaciju (Popis imalaca arhivskog i registraturnog gradiva I i II kategorije u nadležnosti Arhiva Hrvatske, NN 15/1989), zamjećujemo kako se radi o kategorizaciji imatelja. To, da je ondašnja kategorizacija zamišljena kao kategorizacija imatelja, znači sljedeće: prvo, ona je obuhvaćala samo osnovne, odnosno više stvaratelje koji su kao takvi bili imatelji, tj. bili tretirani kao imatelji ukupnoga gradiva za koje se pretpostavljalo ili znalo da se kod njih nalazi (stoje anticipiralo i gradivo nižih stvaratelja - tijela u sastavu, odnosno djelokrugu). Drugo, bila je primarno tretirana prema vrstama organizacija, a strukturirana hijerarhijski, i treće: nije obuhvaćala, ili drugačije rečeno, nije isticala određene niže pojedinačne stvaratelje - tijela u sastavu, odnosno djelokrugu nekoga osnovnoga, tj. višega stvaratelja. Ako sad zavirimo u propise iz toga vremena, onda, s jedne strane vidimo da je takva obrada, odnosno odabir imatelja, bio stručno promišljen i legitimno potkrijepljen, a s druge strane, vidimo razdoblje koje konačno "udomaćuje" pojam kategorizacije kao operativan, formalno-pravni i principijelni postupak. Iako kategorizacija kao pojam nije novost, a posredno se i neizrečeno provlači svugdje gdje se govori o stvarateljima koji su dužni prometovati s arhivom, gdje se govori o vrednovanju, nadzornoj politici arhiva, temeljnim zadaćama arhiva i si.,

2 njezino vidi Kategorizacija imalaca arhivske i registraturne grade I i II kategorije, radna verzija, Odsjek za nadzor nad pismohranama, Hrvatski državni arhiv, 1989. 2 Svaki put kad se u arhivskom propisu, izričito ili ncizričito, navodi gradivo, odnosno tijela na koja se propis odnosi, tj. na koje se zadatci arhiva odnose, zapravo se radi o neizrečenoj kategorizaciji. To možemo pratiti od Zakonskog članka o uredjenju zemaljskog arkiva (Sbornik zakonah i naredabah valjanih za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, god. 1870 (komad I-XVII; br. 1-62, Zagreb 1894), kad se u članku 1. kaže da "Zemaljski arkiv kao sahranište svih na javno pravo kraljevinah ovih, na poviestnicu i sve grane javne uprave odnosećih se izpravah, kano napose i svih saborskih spisah stoji pod nadzorom bana.", usp. Rastić, Marijan, Arhivi i arhivsko gradivo, Zbirka pravnih propisa 1828-1997., HDA, Zagreb 1998., pa do Zakona o arhivskom gradivu i arhivima (NN 105/1997), koji u čl. 3. definira da su "arhivsko gradivo zapisi ili dokumenti koji su nastali djelovanjem pravnih ili fizičkih osoba u obavljanju njihove djelatnosti, a od trajnog su značenja za kulturu, povijest i druge znanosti, bez obzira na mjesto i vrijeme njihova nastanka, neovisno o obliku i tvarnom nosaču na kojem su sačuvani.", a u čl. 5. određuje da se "javnim arhivskim ili registraturnim gradivom smatra gradivo nastalo djelovanjem i radom tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne samouprave i upra-