ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 170

što ga čini sličnijim elementima u semiotičkom nego u klasičnom ekonomskom procesu. Demonetizacija kapitala, od dijelom materijalnog artefakta do njegova čistoga nominalnog iznosa lišenoga opipljivosti papira, približava poslovno podmčje društvenosti znanstvenom podmčju jer se ekonomske aktivnosti zbivaju na semiotički način kao i predmeti znanosti. Pitanje je hoće li demonetizacija, uz uporabu raspoloživih tehnologija, oslabiti prevladavajuću legitimaciju preko moći i kapitala u korist većega broja ravnopravnih paralogija? Paralogijska legitimacija arhiva u kulturne institucije izvodi se iz različitih diskursa svih znanstvenih zajednica koje arhivsko gradivo rabe, iz komercijalne uporabe i visokoga političkog diskursa uprave, te iz svakodnevne politike ostalih dmštvenih zajednica. Budući da niti jedna instanca nema premoć pri određivanju što arhiv jest, svaka promjena u socijalnom kontekstu proširuje njegovo razumijevanje. Zaostatak tih "velikih priča" u arhivistici predmet je zanimanja postmodernih teoretičara (je li tehnološko načelo performativnosti imalo dostatnu snagu za njihovo prevladavanje kao u ostalim podmčjima kasnije modemosti?). Pitanje je hoće li današnja tehnologija podržati uspostavu pariteta različitih interesa u arhivima, budući daje dostupnija nego prije i potencijalno djelatna za sve koji je znaju iskoristiti. Derivati modernih ideja nacije i sustavnoga znanja kroz sve dijelove "velikog državnog organizma" pravomoćno zaduženoga na nekom teritoriju za stvaranje identiteta i povijesti, sačuvani su u dva osnovna načela arhivističke znanosti. U raspravi o dekonstmkciji u prethodnom dijelu ovog članka dotaknuto je pitanje ovih arhivističkih nepobitnosti. Naravno, svaka znanost ima svoja načela, no ovdje se želi ukazati na nešto drugo. Kao dijelovi teorije, a teorije su po svom osnovnom određenju sustavna izlaganja, provenijencija i prvobitni red su prelaskom u nove sustave i načine razmišljanja postali rezidualni izrazi, odvojeni od ostalih deskripcija. Izrazima je nekritičkom primjenom preinačen značaj od teorijskoga polazišta do načela sposobnoga dopustiti ili diskreditirati svaki nastavak teoretiziranja u podmčju arhivistike (što se protivi uobičajenoj pretpostavci da ti izrazi legitimiraju znanstvenost arhivističke znanosti). Prema Lyotardu, znanstvene jezike karakterizira najveći udio denotativnih izraza kojima opisuju svoje predmete, pa na temelju toga on zaključuje da se u uvjetima istodobnoga postojanja mnoštva spoznaja može uspostaviti snažnija legitimacija znanja od one preko performativnosti i moći. Ili, znanstveno znanje ne može dopustiti prevlast normativnih izraza nad deskripcijama a da ne izgubi svoj osnovni značaj i relativnu autonomiju. Princip paralogijske legitimacije dopušta istodobno postojanje različitih interpretacija arhiva i autonomnost arhivističke znanosti, jer dok različitim dmštvenim zajednicama arhivi različito znače, arhivistika ne gubi imanentnu jezičnu igru na podmčju koje je nominalno odredila. Naravno, time se ne pretpostavlja da je jezična igra imuna na interdisciplinarne utjecaje i kritiku, nego se druge jezične igre ne mogu više "tvrdo" preuzimati u nju a da arhivistika prividno ne poprimi tuđu teorijsku koherenciju i postane nešto dmgo, recimo