ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 161
uvidima u njih da preduhitri kritiku, Heather MacNeil postupa slično kao Duranti. 26 Iako MacNeil prikazuje proizvoljnost modernih arhivističkih koncepata, u njezinom zaključku zapis ostaje mimezom događaja. MacNeil priznaje daje potreba za autentičnošću dokumenata idejna konstrukcija koja sadržava trag određenja istine kao vjerojatnosti, no potom pokušava autentičnost pragmatički utemeljiti u istini kao "primirju" (truce) i suglasnosti kao normalnoj osnovi dmštva. Time neriješeno pretpostavljanje istine zapisu pokazuje dodatnu razliku između MacNeiline pragmatične reakcije i dekonstrukcije arhiva: normalno i suglasno u društvu sužava izbor arhivabilnoga. Pouzdanost modernih ustanova kao stvaratelja bila je heteronomno osigurana njihovom centraliziranom kontrolom, stoje arhivistika tog vremena pokušala teorijski potkrijepiti. Konceptualne promjene stvaratelja utjecale su na shvaćanje onoga što bi proizveden zapis trebao biti, a ne na razumijevanje proizvodnje gradiva koje će biti primljeno u instituciju utemeljenu s tom svrhom. Na kraju krajeva, gradivo i pismo prvo su s čim se arhivist susreće u svom svakodnevnom radu, vremenski, prostorno i mentalno odvojenim od podrazumijevane prošlosti. Arhivska djelatnost u pojedinim pod-procesima nad zapremljenom pisanom građom realitet je koji navedeni teorijski konstrukti životnoga ciklusa pokušavaju objasniti. Stoga se postavlja pitanje stoje ta osnovna građa koju prema određenim shvaćanjima zaprimamo, sređujemo i rabimo. Naravno da stvaratelj realno postoji izvan arhiva, no u arhivu je stvaratelj dostupan jedino preko građe. Tu više ne govorimo o realnom nego o uspostavljenom stvaratelju, što nije istovjetno. Budući da nam je građa ono prvotno iz čega izvodimo sve ostalo, može se konstatirati da mi tu građu interpretiramo. Sve što može interpretacijom dovesti do nečega drugog, iz bilo kojeg razloga nedostupnog, naziva se znakom. 27 Nije najvažnije zapitati se što je znak u arhivu, nego kakvi se znakovi mogu pronaći u arhivima te što će se promijeniti prihvaćanjem arhivskoga gradiva kao znaka? Odnos znaka i njegova referenta nije jedan naprama jedan, tj. znak ne stoji potpuno, već fragmentarno umjesto onoga čega je znak. To nije njegova manjkavost, jer se autorova namjera (ono što se "mislilo" u času upisivanja) djelomično otkriva recipijentu preko dovoljnog broja poznatih prijašnjih znakova i znakova u okolini te se pokazuje kao autorova posudba - nečega već prije 26 MacNeil, Heather. Trusting Records in a Postmodern World. Arhivaria, The Journal of the Association of Canadian Archivists. No. 51, Spring 2001. 27 "... znakovi različitih semiotičkih sustava nedvojbeno [se] međusobno razlikuju. Osim u jednom, u tom osnovnom inferencijalnom kosturu, tankom, ali čvrstom, otpornom na mnoge kritičke kiseline. Dovoljno je priznati da znak nije (samo) ono što stoji umjesto nečeg drugog: on je prije svega - i naglašeno - ono Što stoji umjesto svojih mogućih interpretacija. Znak je ono što može biti interpretirano.", u: Eco, Umberto. Znakovi, ribe i dugmeta: bilješke o semiotici, filozofiji i društvenim znanostima. Zor. god. 2, br. 1, Zagreb 1996., str. 186.
