ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)

Strana - 62

T. Mušnjak, Arhivi: Između digitalnih zapisa i ubrzanog propadanja gradiva na kiselom papiru..., Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 61-70 konvencionalni mediji-od fotografije i filma, preko zvučnih dokumenata do strojno čitljivih zapisa na magnetnim medijima - postavili su pred arhiviste nove zadaće povezane uz njihovu stručnu obradu, pohranu i zaštitu. Danas, kad se, stoje i potpuno razumljivo, velika pozornost posvećuje elektroničkim zapisima, valja upozoriti na jedan problem povezan s gradivom zabilježenim na papiru, koje čini najveći dio pisane baštine u našim arhivima - po prostoru koji zauzima, ali ne obvezno i po količini informacija koje sadrži. Ovaj je rad nastao u želji da se naši arhivisti upoznaju s problemom ubrzanog propadanja gradiva pisanog na kiselom papiru industrijske izrade koji se počeo proizvoditi sredinom 19. stoljeća, mjerama zaštite i konzervacije dokumenata zabilježenih na takvom papiru u svijetu, te sa stanjem u Hrvatskoj. Kako papir može postati kiseo? Kiseline u papiru dovode do hidrolize celuloznih molekula čime se smanjuje stupanj polimerizacije. Kraća celulozna vlakna imaju manju mehaničku čvrstoću i mnogo su podložnija drugim štetnim utjecajima. Kiseline u papiru mogu nastati na sljedeće načine: - djelovanjem zraka zagađenog štetnim plinovima (dušikovi i sumporni oksidi) u prisutnosti vlage i kisika, - kao posljedica životnih aktivnosti bioloških uzročnika oštećenja (bakterija, plijesni, kukaca i glodavaca), - djelovanjem kiselih crnila i pigmenata, - kao produkt razgradnje same celuloze pod utjecajem svjetla, vlage i drugih čimbenika, - već tijekom proizvodnje papira industrijske izrade, kada se kao sirovina koristi drvenjača', odnosno kada se u papirnu masu dodaju sredstva koja su kisela ili razgradnjom daju kiseline (sredstva za bijeljenje, ljepila, punila i neki drugi dodaci). Ovaj posljednji razlog je onaj najhitniji, koji problem kiselosti čini tako teškim i masovnim, pa je potrebno reći kada se i kako on pojavljuje. Radi se o 1807. godini kada je dotadašnji postupak površinskog lijepljenja papira zamijenjen postupkom lijepljenja u masi i kada su prirodna ljepila biljnog i životinjskog podrijetla (želatina, l Najčešće se dobiva mehaničkim usitnjavanjem četinjača. Dobivene se strugotine čiste od nečistoća iskuhavanjem u vodi. Nakon što se filtriranjem uklone veći komadi, slijedi sušenje. Tako dobivena drvenjača ima žutu do svijetlosmeđu boju. Po potrebi se bijeli različitim, uglavnom klomim preparatima. Papir proizveden od čiste drvenjače ima vrlo malu čvrstoću, jako je nepostojan na svjetlu i zraku, osobito kod povećane vlage i topline. 62