ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)
Strana - 149
Z. Baričević, Prikaz sustava hibridne reprografije - stanje i mogućnosti, Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 145-151 srebrnohalogenidnom filmu, od čega je manji dio, zbog različitih razloga, smanjene uporabne vrijednosti. Ovom broju treba pridodati oko 200.000 mikrosnimaka na đeketiranom 16 mm filmu iz fonda Ministarstva unutarnjih poslova, na kojima su snimljeni dosjei građana. Najviše snimaka (oko 60%) od ukupne količine snimljeno je u Središnjem fotolaboratoriju Hrvatskoga državnog arhiva i oni su uglavnom snimljeni tako, da su pogodni za digitalizaciju. Ova se ocjena odnosi i na količinski veći dio gradiva snimljenog u fotolaboratorijima područnih državnih arhiva, dok je manji dio (15-20%) takve kakvoće, da gaje uputnije odstraniti negoli nastaviti ulagati u njegovu obradu i čuvanje 7 . Od 1999. godine u Hrvatskom je državnom arhivu u uporabi skener za mikrooblike malog kapaciteta i ograničenih mogućnosti, na kojem je digitalizirano oko 50.000 mikrosnimaka, što je zanemariva količina u odnosu na veličinu mikroteke HDA i iskazane potrebe korisnika. Ovaj je skener pogodan za digitalizaciju pojedinačnih mikrosnimaka te za povezivanje s telefaxom ili elektronskom poštom, a u svrhu brze dostave podataka korisnicima arhivskoga gradiva, no potpuno je neprikladan za sustavnu digitalizaciju većih cjelina mikrofilmskih snimaka. Izbor najprikladnije tehnike za digitalizaciju mikrooblika, kojom se uz analogne dobivaju i digitalne snimke, znatno ovisi o ekonomičnosti pojedinog postupka. Državni arhivi, kao proračunske ustanove, dužni su ispitati ekonomičnost postupaka zaštite i opredijeliti se za najefikasnija rješenja, koja uz najmanji utrošak sredstava daju najbolje rezultate. Uz pretpostavku da je ponovno snimanje digitalnim kamerama već mikrofilmiranog gradiva nemoguće i neisplativo, te da ono bez prijeke potrebe izvrgava vrijedno arhivsko gradivo stanovitom riziku od oštećivanja, ostaje nam da razmotrimo nužne čimbenike za digitalizaciju postojećih 12.000.000 8 mikrosnimaka. Najveće stavke jesu cijena ljudskog rada i cijena namjenskog skenera, čija se brzina skeniranja pri rezoluciji od 200 dpi kreće čak do 200 snimaka u minuti. No moguća maksimalna brzina skeniranja limitirana je obveznom pripremom, koja se sastoji od pregleda i analize parametara snimanja mikrofilmskog svitka. Ovisno o stanju svitka, a sukladno tome i primjeni image enchancementa, priprema može potrajati od 30 minuta do 2 sata. Tome treba dodati računalnu obradu i postupak snimanja digitalnog zapisa na CD ili DVD, kao i cijenu samog diska. Kao mogući gubitak vremena treba uračunati i činjenicu da se prilikom konverzije analognog u digitalni zapis mijenja tehnička jedinica, koja se rijetko podudara u kapacitetu, pa će određena količina zapisa koja je bila smještena na jedan mikro7 Podaci se temelje na izvješćima nakon instruktažnih obilazaka fotolaboratorija područnih državnih arhiva. 8 Ibid. 149
