ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)
Strana - 99
Ž. Heđbeli, Privatno arhivsko gradivo, Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 93-101 ku akciju glede toga. Možemo reći da vraćanje javnih i privatnih dokumenata, koji su u posjedu pojedinaca, pravnoj osobi kojoj pripadaju, nije u nadležnosti arhiva, no time izbjegavamo svoju odgovornost, jer zakon jasno govori daje registraturno gradivo arhivsko gradivo u nastajanju, te sukladno tomu i zaštićeno. Jasno je da cijela zemlja, uprava, javne službe, jednako kao i privatne osobe, nemaju dovoljno iskustva s privatnim vlasništvom. Najveći problem kod privatnog vlasništva je po mom mišljenju to, što nije jasno što država smije i može nametnuti, te su stoga i zakoni nedorečeni i još uvijek proizlaze iz duha socijalizma. Kod privatnoga arhivskog gradiva se to najviše odražava tako, da zapravo nisu jasne stvarne obveze privatnih imatelja i mjere koje nadležni arhiv može poduzeti glede njihova sprovođenja, nije jasno do koje mjere arhivi mogu sudjelovati u cjelokupnom životnom ciklusu klasičnog i nekonvencionalnog privatnog gradiva, kako i pod kojim uvjetima privatni stvaratelji mogu dati svoje gradivo na korištenje - tu prvenstveno mislim na zaštitu privatnosti, ali i na zaštitu nacionalne sigurnosti i interesa Republike Hrvatske. Poseban je problem sudbina gradiva u slučaju prestanka rada privatnih stvaratelja. Nadležna državna tijela uredno ovjeravaju statute privatnih osoba u kojima se kaže kako će u slučaju prestanka te pravne osobe njena imovina biti razdijeljena siromasima ili fizičkim osobama - osnivačima pravne osobe. Ako nadležna državna tijela ne znaju da dokumenti spadaju u imovinu, te da gradivo nastalo radom pojedine pravne osobe čini cjelinu i ne smije se dijeliti, kako možemo očekivati da to znaju "obični ljudi"? Stranke/udruge nemaju svijest o tome da stvaraju gradivo važno za kulturu, povijest ili druge znanosti. Neznanje dolazi iz općenite neinformiranosti šire javnosti glede značenja arhiva i arhivskoga gradiva, potpune slobode privatnih pravnih osoba glede vođenja uredskog poslovanja, te iz nepoznavanja relevantnih arhivskih zakona i propisa. Na opasku da nepoznavanje zakona nije izgovor, podsjećam kako je prije nekoliko godina, kada smo svi postali obvezni prijavljivati porez, vođena vrlo aktivna kampanja obavještavan] a javnosti o budućim obvezama građana. Isto je tako sada i s mirovinskom reformom. Mislim da je na nama zadaća da informiramo javnost i privatne stvaratelje o obvezama koje imaju. Ne kažem da se to ne radi i sada, ali očito ne dovoljno aktivno, ne dovoljno široko i očito ne na razini koja bi svima omogućila da shvate o čemu se radi. Osim akcije šireg obavještavanja javnosti potrebno je djelovati na još nekoliko razina. Jedno je zakonodavstvo. Zakon i provedbeni propisi trebaju uistinu proizlaziti iz novog društvenog uređenja. Po mom bi mišljenju u arhivskom zakonu trebalo vrlo jasno odvojiti pravne od fizičkih privatnih osoba, te navesti kako sve privatne osobe svojim radom stvaraju arhivsko gradivo koje potpada pod zaštitu zakona. Obveze privatnih pravnih osoba trebaju biti daleko preciznije navedene, jednako kao i 99
