ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 214

M. Lučić, Hrvatski nacionalni identitet: propitkivanje znaka ili pogled u historijsku semiotiku, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 213-217 vor, pak, na upit o sadržini njegova štita, zacijelo će znati. Krivo bi bilo uzrok tomu tražiti u neheraldičnosti ili kompliciranosti grba, kakve se kritike u hrvatskoj mogu pročitati, a pomisao o relativnoj mladosti grba - kao, uostalom, i samostalne hrvatske države - koja je možda uzrokom neznanju, samo je dijelom opravdana. Ukloni li se, naime, sa grba Socijalističke Republike Hrvatske (1946-1990), koji je simbolizirao Hrvatsku u socijalističkoj Jugoslaviji, ideološke naslage žitnoga klasja, nakovnja i crvene petokrake zvijezde te pridodane prirodne elemente, sunce i more, ostat će znak puno snažniji i trajniji u hrvatskoj povijesti i svijesti nekadašnjih i suvremenih Hrvata: prikaz povijesnoga hrvatskoga grba, čija se nit postojanja proteže unatrag sve do potkraj 15. stoljeća. Popularno šahirano polje - crveno-bijele (srebrne) četvorine, raspored kojih do danas izaziva dvojbe i u heraldičkih znalaca - postankom je bitno starije, no javna uporaba šahovnice, u smislu simbola koji označuje državu, datira iz godine 1495. Natpis »REGNI SIGILLUM« i četvorine najednom od pečata sa povelje koja svjedoči o izboru Ferdinanda I. Habsburškoga za hrvatskoga kralja 1527. diplomatska su sankcija toga znaka hrvatske državnosti. I premda su prikazi pojedinih hrvatskih zemaljskih grbova postankom stariji (primjerice elementi slavonskoga grba, polumjesec i zvijezda, kasnije kuna, ili dalmatinski grb koji seje, čini se, još u 14. stoljeću rabio za prikazivanje cjelokupna hrvatskoga prostora), šahovnica je uvijek imala iznimno mjesto - kako u heraldičkim rješenjima, tako i u svijesti, povijesnome pamćenju hrvatskoga naroda. Gubitak samostalne države ulaskom u personalnu uniju s Ugarskom 1102, različite države u kojima su se Hrvati potom našli, ili pak, od 19. stoljeća, različite upravno-političke cjeline u sastavu iste države, naprosto podijeljena povijest hrvatskoga etničkoga prostora, značila je i različit tempo i uvjete razvitka dijelova hrvatskoga naroda. Tako su se grbovi Dubrovačke Republike i Istre, primjerice, tek 1990. našli heraldički prikazani u zajedničkome grbu. Regije, koje danas u Hrvatskoj doživljujemo iznimnim zemljopisno-kulturnim bogatstvom, u 19. su stoljeću bile jednom od najvećih prepreka procesu nacionalne integracije. Spoznaje o takvim povijesno oblikovanim partikularizmima kao dezintegracijskim čimbenicima, stoga i danas u dijelu hrvatske javnosti pobuđuju negativne konotacije glede regionalizama i podozrive poglede na istarsku kozu ili dalmatinske leoparde u kruni državnoga grba. Činjenica jest da istraživanja hrvatskih državno-heraldičkih izričaja znače ujedno istraživanja razvoja više zemaljskih grbova, kao stoje nedvojbeno da su pojedini hrvatski zemaljski grbovi Hrvate više razdvajali no spajali. U tom je svjetlu istraživanje grboslovlja i njegove simbolike u Hrvata na posebit način povezano s nužnošću razlikovanja grba kao simbola individualizacije s jedne strane, odnosno kao iskaza određenih integracijskih težnja na hrvatskome prostoru s druge. 214