ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 68

V. Žumer, Politika akvizicije i kriteriji vrednovanja: profesionalni i politički aspekti, Arh. vjesn., god. 42 (1990), str. 53-77 sko gradivo i također, da ga odaberemo iz cjelokupnog nastalog gradiva. Kriteriji vrednovanja su neposredna mjerila vrijednosti dokumentarnog gradiva. Na području vrednovanja nije razumno težiti opće primjenjivoj teoriji načela i kriterija, budući da se prvenstveno treba uzeti u obzir relativnost takvih teoretskih i praktičnih osnova vrednovanja gradiva. U praksi, pojedinačna načela i kriteriji vrednovanja obično se mogu neposredno primijeniti samo na određenom gradivu, u određenom razdoblju, za određeno područje aktivnosti i određeni prostor. Općenito ili u drugim okolnostima, takva načela i kriteriji mogu se samo smisleno primijeniti. T.R. Schellenberg je već 1956. godine istaknuo da se "osnove koje treba uzeti u obzir u određivanju vrijednosti gradiva, ne mogu smatrati preciznim i opće primjenjivim pravilima. Naši standardi vrednovanja mogu biti manje ili više opća načela. Standardi se nikada ne smiju koristiti kao apsolutni i konačni. U najboljem slučaju oni mogu poslužiti kao smjernice... Budući ne postoje načela vrednovanja koja bi bila konačna ili apsolutna, moramo ih upotrebljavati s oprezom i zdravim razumom."

21 Od početka 1990-ih godina arhivisti su, kako u istočnim tako i u zapadnim zemljama, jednoglasni u mišljenju daje potrebno nastaviti s pozitivnom metodom vrednovanja i odabiranja arhivskog gradiva, pri čemu je potrebno razvijati detaljna, konkretna i stručno utemeljena načela i kriterije vrednovanja i odabiranja. Potrebno je izbjegavati razvoj opće primjenjive teorije vrednovanja, naročito one koja za ishodište ima ideološke i političke interese ili usko stručne interese ili potrebe pojedinih znanosti, kao npr. historiografije. Kao model gore spomenute metodologije, može nam poslužiti Schellenbergova teorija i praksa vrednovanja iz pedesetih, koja doživljava renesansu u zapadnoevropskim zemljama ili bivša sovjetska te istočnoevropska metodologija, oslobođena svog političkog ili ideološkog sadržaja. Sličnu metodologiju vrednovanja izložili su, nakon ujedinjenja obje Njemačke, njemački arhivisti na svojim stručnim savjetovanjima od 1990. nadalje. Njihov osnovni zaključakje bio da se vrednovanje treba zasnivati na objektivnim, solidnim i praktičnim kriterijima odabiranja, neovisnim o ideologiji i politici. Taj su pristup naročito zagovarala dva vodeća njemačka teoretičara za područje vrednovanja, Angelika Menne-Heritz i Bodo Uhl. Posljednji je u svom referatu "Putovanje kroz arhivističke diskusije o vrednovanju" (1990) sažeo njihove temeljne spoznaje i usmjerenja: "Napustimo uzaludne pokušaje za opće primjenjivom teorijom vrednovanja... Po mom mišljenju, naš put mora voditi u smjeru poboljšanja i usavršavanja formalnih kriterija. Čak se i na tom putu možemo s vremena na vrijeme izgubiti."

22 21 Theodore R. Schellenberg, isto, str. 97-98. 22 Bodo Uhl, Der Wandel in der archivischen Bewertungsdiskussion, Der Archivar 43, 1990, sv. 4, str. 535-536. 68