ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 67
V. Žumer, Politika akvizicije i kriteriji vrednovanja: profesionalni i politički aspekti, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 53-77 Pri definiranju vrednovanja arhivskog gradiva, upozorio bih na, u literaturi vrlo često prisutnu, podjelu gradiva prema njegovoj "primarnoj" i "sekundarnoj" vrijednosti, koju je utemeljio T.R. Schellenberg u ranije spomenutom radu o vrednovanju modernog gradiva (1956). Budući da u arhivskoj teoriji i praksi vrednovanja autori često vrlo različito definiraju i interpretiraju te pojmove, želio bih upozoriti na njemačko izdanje Schellenbergovog djela iz godine 1990, u kojem Angelica Menne-Haritz daje vrlo preciznu definiciju tih dviju vrijednosti, koje mogu poslužiti kao polazište za vrednovanje arhivskog gradiva. 20 Gradivo koje nastaje djelovanjem pravnih i fizičkih osoba, ima nakon nastanka za svog stvaratelja ili imatelja kratkoročni, dugoročni ili pak trajni značaj za njegovo poslovanje, rad i život. Primarni značaj dokumentarnog gradiva odražava njegov praktični i operativni značaj za pravne i fizičke osobe kod kojih nastaje. Nakon kraćeg ili dužeg razdoblja gradivo gubi takav značaj, s izuzetkom trajnog operativnog gradiva. Sekundarni značaj gradivo stekne ukoliko se, u procesu arhivističkog vrednovanja, utvrdi njegov širi, trajniji značaj za povijest u najširem smislu riječi, znanost ili kulturu. Zapisi uglavnom ne nastaju s ciljem da imaju sekundarni značaj. Primarno gradivo je uvijek potencijalno sekundarno gradivo i ima (obično ga stekne nakon posebnog postupka i vremenskog odmaka od njegovog nastanka) karakter trajnoga arhivskog gradiva. A. Menne-Haritz smatra, da što je veći primarni značaj gradiva, osobito ukoliko ono sadrži "zgusnute i dovoljno relevantne podatke i informacije" i ukoliko je već kod stvaratelja često korišteno, to je veća i sigurnija njegova sekundarna vrijednost. Uzevši u obzir latentne sekundarne vrijednosti gradiva, najnovija arhivistička literatura osuđuje prethodno odabiranje i kategorizaciju stvaratelja, koja apriori isključuje latentnu sekundarnu vrijednost gradiva. Ista autorica također upozorava da u slučaju novih, modernih vrsta gradiva (strojno čitljivi i elektronički zapisi) nije više moguće razlikovati primarne i sekundarne vrijednosti gradiva, niti se osloniti na vremensko odlaganje vrednovanja, zbog čega je takvo gradivo potrebno vrednovati već pri nastanku ili čak prije njega, u toku procesa nastajanja. Potrebno je spomenuti da stručna arhivistička literatura uglavnom ne razlikuje načela i kriterije, te da pojedini autori koriste samo pojam "kriteriji vrednovanja". Uz pomoć načela i kriterija vrednujemo arhivsko gradivo. Načela vrednovanja odražavaju teoretske osnove, teoretski pristup, opća pitanja vrednovanja, koja nam još uvijek ne dopuštaju da neko gradivo označimo kao arhivsko ili da direktno odabiremo arhivsko gradivo. Načela je potrebno konkretizirati ili pretvoriti u kriterije vrednovanja, koji nam, za razliku od načela, dopuštaju da konkrtno odredimo arhiv20 Theodore R. Schellenberg, Die Bewertung str. 12-17. 67
