ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 54

V. Žumer, Politika akvizicije i kriteriji vrednovanja: profesionalni i politički aspekti, Arh. vjesn., god. 42 (1990), str. 53-77 bi stoga biti zasnovana na objektivnim i stručno utemeljenim načelima i kriterijima vrednovanja, te na propisanim postupcima odabiranja i predaje gradiva. U taj bi postupak trebale biti uključene i javnopravne osobe koje stvaraju takvo gradivo. Sve do sredine ovog stoljeća, arhivist, kojemu su dotada bili povjereni isključivo zadaci prikupljanja, sređivanja, opisa i pohrane arhivskoga gradiva, bio je samo "sluga povijesti". Ali, kada su arhivisti također započeli s vrednovanjem i odabiranjem arhivskoga gradiva, postali su neposredni "stvaratelji povijesti" ili svakako njeni moderatori. Konačna odluka o sudbini pisane kulturne baštine koju preuzimaju arhivi, je gotovo isključivo u rukama arhivista, unatoč činjenici da većina arhivskih službi u posljednja tri desetljeća, pri provođenju tih zadataka, usko surađuje s stvarateljima gradiva, vanjskim stručnjacima te s potencijalnim korisnicima: znanstvenicima, istraživačima i javnosti. U pravilu, na stručne odluke arhivista svojim (nestručnim) kriterijima ne bi smjele utjecati politika, ideologija, crkva ili religija, država, ekonomski uvjeti, rat, elementarne nepogode, osobni interesi i dr. Nažalost, to je u cijelom razdoblju nakon 1945. godine bila prilično uobičajena praksa u velikom dijelu svijeta, a u različitim oblicima još uvijek je prisutna. Usprkos tome, za arhiviste je odluka o "biti ili ne biti" arhivskog gradiva izuzetno odgovoran i, istovremeno, najzahtjevniji profesionalni zadatak. U mnogim zemljama taj je zadatak, štoviše, prioritet javne arhivske službe. Stoga već više od pedeset godina odluka o takvim pitanjima nije i više ne može biti prepuštena "osjećaju u vršcima prstiju" arhivista {Fingerspitzengefühl), već se mora čvrsto temeljiti na usvojenoj metodologiji vrednovanja, propisanim metodama i postupcima odabiranja i izlučivanja gradiva i, naročito, na profesionalno utemeljenim i potvrđenim načelima i kriterijima vrednovanja. U praksi, odabiranje arhivskoga gradiva mora se izvesti uz pomoć neposrednih pomagala, kao što su različite vrste "pozitivnih" lista za odabiranje arhivskog gradiva ili "negativnih" lista za izlučivanje ili uništavanje nepotrebnog gradiva. Brojni različiti modeli vrednovanja i odabiranja koriste se u pojedinim zemljama, premda opći trend vrednovanja i odabiranja arhivskog gradiva ide prema sve većoj primjeni tzv. "pozitivne metode", odnosno u smjeru neposrednog, direktnog odabiranja arhivskoga gradiva. Takve su bile i smjernice XII. međunarodnog arhivskog kongresa u Montrealu 1992. godine, gdje je Hervé Bastien u svom referatu "Razvoj i primjena kriterija vrednovanja"

1 naglasio, da ogromno povećanje opsega dokumentarnog gradiva sili arhiviste da "se sve manje bave s time što treba biti uništeno, a sve više s onim što treba biti sačuvano". Proces izlučivanja postaje sve manje i manje postupak "prosijavanja zrna od pljevi". Iz tog razloga, arhivsko je gradivo potrebno čuvati s pomoću postupka odabiranja i i Hervé Bastien, Entwicklung und Anwendung von Normen bei der Bewertung, XII. Internationaler Archivkongress, Montreal 1992. 54