ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 172

J. Žontar, Historiografija i arhivistika, Arh. vjesn., god. 42(1999), str. 169-176 bivše Jugoslavije - rasprave o tome, da li su arhivi znanstvene ustanove, pri čemu se mislilo na povijesnu znanost.

4 Ništa manje važna nije bila niti činjenica daje nagli društveni razvoj u posljednjem stoljeću, a time i širenje raznih grana prava, imao za posljedicu naglo (neusporedivo s ranijim razdobljima) povećanje količine administrativnog gradiva i nagli prestanak potrebe za tim gradivom u administraciji. Arhivi su počeli preuzimati mlađe gradivo, a time se vremenski raspon gradiva snažno povećao. U srednjoj i istočnoj Europi tomu su također pripomogle i promjene društvenog uređenja nakon Drugog svjetskog rata, kada je cjelokupno gradivo iz prijašnjih sustava izgubilo svoje primarno značenje. U svojoj brizi za očuvanjem gradiva arhivi su počeli pokazivati sve veće zanimanje za suvremeno gradivo i počeli tražiti veze sa stvarateljima arhivskoga gradiva. Ponegdje već neposredno prije II. svjetskog rata, a napose nakon njega, počelo je novo razdoblje razvoja arhivistike. Arhivistika, koja je bila rezultat opisanih shvaćanja, nije mogla zadovoljavati stručne potrebe, koje su postajale sve veće i zahtjevnije. To je prije četrdeset godina jasno opisao Sergij Vilfan: "Strana literatura i domaća praksa su skoro do najnovijeg doba razvijale prvenstveno metodologiju za obradu najstarijega gradiva. Čak je i u klasičnim inozemnim školama još i danas skoro sav interes okrenut starijem gradivu, u pravilu srednjovjekovnom. (Takvo znanje nije suvišno ni u modernim arhivima, jer daje solidne temelje svakom radu, no samo po sebi ne zadovoljava.) Niti starija strana literatura, niti klasične arhivske škole, niti praksa naših tadašnjih arhiva nisu mogli dati svu potrebnu osnovu za metodologiju rada na ogromnoj većini arhivskoga gradiva - na gradivu od druge polovice 19. stoljeća nadalje."

5 To je također bilo razdoblje kada se arhivska djelatnost postupno počela oslobađati društva povijesne znanosti. I u povijesnoj je znanosti, naime, došlo do odmaka od klasičnog poimanja izvora. Akademska povijest se prestala isključivo temeljiti na arhivskom gradivu (naročito pod utjecajem: "L'École des Annales"). Taj je odmak Mirjana Gross ovako objasnila: "Izvori nisu predmet povjesničareve spoznaje. To su samo sredstva za spoznaju povijesnog razvoja, kanali informacija o povijesnim činjenicama. Proces stjecanja podataka o povijesnim činjenicama iz izvora je posebna oznaka povijesne znanosti. Zadaća proučavanja izvora i njihovih informacija je ustanovljenje određenih povijesnih činjenica, koje služe daljnjoj kritičkoj obradi te su neizbježan preduvjet za izgradnju strukture znanstveno utemeljenog po4 Milan N.Nikolić, Arhivi kao naučne ustanove, Bibliotekar 2, Beograd 1950, str. 179-188; Milko Kos, Naši arhivi - znanstvene ustanove, Naši razgledi 1956, str. 409. 5 Sergij Vilfan, 60 let Mcstncga arhiva ljubljanskcga, Mcstni arhiv ljubljanski, Poročila in pregledi gradiva, sv. 1, Ljubljana 1959, str. 39. 172