ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 171

J. Žontar, Historiografija i arhivistika, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 169-176 cuski nacionalni arhiv u Parizu, Austrijski državni arhiv u Beču; djelomičan izuzetak je bio Public Record Office u Londonu), počinju se zapošljavati iz redova povjesničara, a povjesničari su inicirali i osnivanje novih arhiva. U Francuskoj su već 1839. godine razlikovali primarnu i sekundarnu vrijednost arhiva. To je dovelo do emancipacije arhivistike od služenja isključivo u pravne svrhe.

3 Do 19. je stoljeća povijest, koja se već počela priznavati kao znanost (ne više kao literatura), uglavnom bila ograničena na tzv. povijest događaja i prvenstveno se zanimala za vladare, političare, bitke i druge zanimljive događaje. Na početku stoljeća je težište još uvijek bilo na političkoj povijesti, dok se u drugoj polovici 19. stoljeća počelo razvijati zanimanje i za gospodarsku, socijalnu te za druge vrste povijesti, koje pri proučavanju skoro u potpunosti ovise o izvornom arhivskom gradivu, jednostavno stoga, što stariji povijesni zapisi za ta područja nemaju skoro nikakvih podataka. U središte povijesnog zanimanja su postepeno došle također i pojave, koje su u dotadašnjim prikazima povijesnog razvoja bile na marginama ili uopće nisu niti bile obuhvaćene. Posljedica toga je bilo stalno širenje sadržaja pojma arhivskog gradiva. Nakon II. svjetskog rata povećalo se zanimanje za proučavanje najnovijeg doba {Zeitgeschichte) i stoga za mlađe gradivo te za nove vrste arhivskoga gradiva. Tehnološki razvoj imao je, naime, za posljedicu nastanak novih vrsta arhivskoga gradiva: fotografija, filma, fonografskoga gradiva, audio- i videotraka, računalnih zapisa i optičkih diskova. Tako se područje arhivskoga gradiva progresivno širilo, da bi uključilo sve vrste izvora koji istraživačima mogu biti potrebni. Pojam arhivskoga gradiva je tako dobio svoju današnju širinu i uz sadašnji tehnološki razvoj, najvjerojatnije još nije zaključen. Od 19. je stoljeća djelatnost arhiva bila usmjerena prvenstveno na potrebe povjesničara. Arhivska funkcija se identificirala s istraživanjem povijesti, sakupljanjem i sređivanjem dokumenata i postupno je prevladalo načelo provenijencije. Arhivi su počeli objavljivati sve više pomagala za korištenje gradiva, pri čemu je vodila Francuska. Uz pomoćne povijesne znanosti na arhivistiku su gledali kao na radni naputak za opis arhiva. Tipične su bile još prije pedeset godina - barem na području 3 Wolfgang Lcesch, Methodik, Gliederung und Bedeutung der Archivwissenschaft, u: Archivar und Historiker: Studien zur Archiv- und Geschichtswissenschaft, Berlin 1956, str. 16-19; Robert Henri Bauticr, La phase cruciale de l'histoire des archives: La constitution des dépôts, d'archives et la naissance de l'archivistiquc (XVe-début du XIXe siècle), Archivum 18, Paris 1968, str. 139-141, 149; Michael Roper, The academic use of archives, Archivum 29, München etc. 1982, str. 27-28; Bruno Delmas, What is the Status of Archival Science in France Today?, u: The Concept of Record, Skrifter utgivna av Riksarkivet 4, Stockholm 1998, str. 28. 171