ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 114
M. Kehrig, The position of military archives in the frame of archivai service Independence or intégration?, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 113-128 pravilu slijedi podjelu vojske na kopnenu vojsku, ratnu mornaricu i zračne snage. Vojni arhivi u ovim zemljama djeluju sukladno nacionalnom arhivskom zakonodavstvu, smatraju se dijelom nacionalne arhivske baštine i primjenjuju stručne standarde koji ne odudaraju od onih koji vrijede za nacionalne arhive. Suradnja s nacionalnim arhivom je uglavnom neformalna i dobrovoljna, usmjerena na usklađivanje određenih pitanja stručnoga rada. Vojni arhivi u Rusiji nastali do 1941. godine čine dio nacionalne arhivske službe, tj. nisu podčinjeni ministarstvu obrane. Gradivo nastalo nakon 1941. čuva se u vojnim arhivima (odvojeno za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu) koji su podčinjeni generalštabu, odnosno admiralitetu. lako se ova dva arhiva često smatraju meduarhivima -pretpostavlja se, dakle, da bi gradivo moglo biti predano drugom arhivu — očita je tendencija prerastanja ovih međuarhiva u povijesne arhive. Za razliku od vojnih arhiva u Francuskoj i Španjolskoj, gdje se na korištenje vojnih arhiva primjenjuju odredbe nacionalnog arhivskog zakonodavstva i u pravilu mjesto čuvanja gradiva ne utječe na režim njegova korištenja, u Rusiji je režim korištenja gradiva koje se čuva u arhivima pod nadležnoću ministarstva obrane znatno restriktivniji u odnosu na gradivo koje se čuva u državnim arhivima. Vojni arhivi u Švedskoj i u Njemačkoj pripojeni su nacionalnome arhivu - kao odjeli nacionalnog arhiva - na temelju ugovora ministarstva obrane s ministarstvom nadležnim za arhive. Iako vojni arhivi više nisu u njegovoj neposrednoj nadležnosti, u oba slučaja ministarstvo obrane je zadržalo neka prava i ovlasti u pogledu korištenja gradiva, nadzora nad zaštitom, obradom i korištenjem i si. U njemačkom slučaju ugovorom je određeno da je direktor vojnog arhiva u sastavu saveznog arhiva uvijek pukovnik njemačke vojske te da je određen broj osoblja iz reda djelatnih vojnih lica. Ovakav hibridni položaj vojnih arhiva posljedica je s jedne strane potrebe za kvalitetnijom stručnom obradom, boljom dostupnošću gradiva i smanjenjem troškova-što se postiže ako se gradivo preda nacionalnome arhivu -i s druge strane potrebe vojske za određenom razinom nadzora i očuvanjem vlastitoga povijesnog identiteta. U Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji gradivo vojne provenijencije čuva se u nacionalnome arhivu jednako kao i svo ostalo gradivo nastalo djelovanjem tijela državne vlasti. Prije predaje gradiva arhivu nadležna vojna ustanova može pregledati gradivo (radi istraživanja ili deklasifikacije) , no nakon predaje gradivo je u punoj i isključivoj nadležnosti nacionalnog arhiva. Jedino je za korištenje klasificiranih dokumenata, prije isteka zakonskog roka, potrebno odobrenje nadležnog vojnog tijela. Za SAD i Veliku Britaniju karakteristično je i to da se vojno gradivo privatne provenijencije ne preuzima u državne arhive, kao što je to uobičajeno u arhivima na europskome kontinentu gdje takvo gradivo služi kao nadopuna ili nadomjestak za javne arhivske fondove. 114
