ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 104

J. van den Broek, Current developments in the archivai network in the Netherlands, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 103-112 ceduralnih odredbi, zakon ne daje opća pravila ili standarde za brigu o gradivu, niti u zakonu postoje osnove za organizacijske veze bilo između samih municipalnih arhiva ili između njih i državnih arhiva. Takva je bila nizozemska arhivska mreža do 1998. godine kada su u Utrechtu spojeni municipalni i državni arhiv kako bi se osnovala nova, veća arhivska institucija. U isto su vrijeme počeli pregovori kako bi se osnovali novi zajednički arhivi u provincijama Overijssel i Zeeland. U Groningenu se odvijao sličan proces. Provincijski arhiv u Groningenu je transformiran u državni arhiv krajem 19. stoljeća. Početkom 19. stoljeća staro je gradivo grada i provincije bilo preneseno u gradsku vijećnicu. Od 1918. nadalje gradivo provincije i grada je razdvojeno. Provincijski fondovi i zbirke ostaju pod brigom državnog arhivista, a novoimenovani municipalni arhivist se brine o gradivu nastalom djelovanjem grada. Budući da su državni i municipalni arhiv dijelili zajednički prostor, razdioba nije predstavlja ozbiljan problem za čitače. Tek je relativno nedavno, od sedamdesetih, situacija postala stvarno nezgodna, budući je zbog nedostatka prostora u zajedničkoj zgradi, municipalni arhiv bio prisiljen preseliti se u drugi dio grada. Krajem osamdesetih iznenada je donesena odluka da se Državni arhiv smjesti u novoj državnoj zgradi, a odlučeno je i da će se municipalni preseliti u istu zgradu. U ljeto 1997. godine, nova arhivska zgrada otvorila je svoja vrata. Postoje zajednički ulaz i izložbena dvorana, zajednički prijemni prostor i kantina, zajednička soba za sastanke i velika, veličanstvena čitaonica s jednom jedinstvenom recepcijom, jednim zajedničkim općim pregledom fondova i zbirki ijednom serijom obavijesnih pomagala. Od prvog je dana svakodnevna praksa pokazala da su prednji i stražnji uredi pretijesno povezani, da je apsolutno nemoguće imati dvije različite sekcije zadužene za brigu o fondovima iza jedne integralne sekcije koja služi čitačima. Ako se problemi komunikacije i koordinacije žele izbjeći, a postići daljnji probici od sinergije, nephodno je uvesti jedinstvenu rukovodeću strukturu. U ovom je vremenu integracija državnih arhiva u provincijama s odgovarajućim partnerima službena politika Ministarstva kulture. Usvojeno je stajalište da za arhivske institucije više nije dovoljno čuvanje gradiva i njegovo davanje na korištenje. Spoznalo se da stvarni povjesničari ne koriste samo arhivsko gradivo, već jednako tako i druge izvore. Arhivi se stoga trebaju transformirati u opsežne povijesne centre, gdje će se uz gradivo čuvati i davati na korištenje i knjige, fotografije, tisak i filmovi. Arhivi trebaju posvetiti više pažnje obrazovanju, stvoriti programe suradnje sa školama, organizirati izložbe i druga izlaganja. Ministarstvo kulture danas govori o "regionalnimpovijesnim centrima ", naglašavajući tim izrazom široki raspon aktivnosti koje trebaju pokriti nove institucije. U slučaju suradnje između državnog arhiva i njegove municipalne dopune, ministar kulture, gradonačelnik i gradski vi104