ARHIVSKI VJESNIK 41. (ZAGREB, 1998.)
Strana - 235
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn, god. 41 (1998), str. 195-268 talnog instituta i Nacionalne i sveučilične biblioteke čije su zbirke i fondovi u potpunosti uništeni. I druge knjižnice u Sarajevu (osobito one vjerskih ustanova) koje su posjedovale gradivo pretrpjele su gubitke. Spomenuti fondovi i zbirke su poimence pobrojani. Navedene su i kratko-, srednjo- i dugoročne mjere revitalizacije službe i spašavanja gradiva, od hidroizolacije, privremenog i trajnog smještaja, do uključivanja arhivske problematike u projekt kulturnog i znanstvenog centra za NSB i Državni arhiv. Na koncu ovoga broja nalaze se članci u vezi s rješavanjem preventivnih mjera. To je ponajprije članak Sprječavanje katastrofa: suočenje s rizicima (Disaster Prévention: Facing Up to Risks) Odbora MAV-a za sprječavanje katastrofa, formiranog 1993. s ciljevima objavljivanja relevantne bibliografije, naputaka za sprječavanje nesreća u arhivima, te za školovanje osoblja i provođenje restauracije oštećenog gradiva. Tako je ovome članku priložena recentna bibliografija na temu sprječavanja katastrofa u arhivskoj djelatnosti. Katastrofe su razdijeljene u 2 skupine: prirodne katastrofe koje je moguće zemljopisno locirati (zemljotresi, tajfuni, vulkanske erupcije), kojima su posljedice strukturalna oštećenja, požari, poplave i oštećenja opreme, a potom nesreće uzrokovane ljudskim ponašanjem (požari, eksplozije opasnih tvari, poplave, urušavanja zgrada, ratni sukobi). Koncepcija pripremljenosti za katastrofe zasniva se na prevenciji - unaprijed planiranim mjerama kojima posljedice katastrofičnih zbivanja bivaju čim manje, a to se prije svega odnosi na solidnu gradnju sa sustavima uzbunjivanja, sigurnim instalacijama, kontrolama čitavog postrojenja i si. Posebna pažnja posvećena je zaštiti u ratnim uvjetima, jer se pokazalo i na nedavnim iskustvima Hrvatske i BiH, da Haška konvencija nije jamstvo sigurnosti, već dapače siguran pokazatelj najznačajnijih imatelja kulturne baštine, koji onda mogu, u smislu kulturocida, postati ciljem uništenja. Čak i premještanje gradiva postaje rizično u ratnim uvjetima, pa je mikrosnimanje najsigurniji postupak zaštite, koji na neki način može potencijalnog destruktora razuvjeriti u smislenost uništavanja gradiva, budući da postoje i dislocirane kopije. Pitanje financiranja prevencije, a potom i mjera restauracije veoma je bitno, a prednosti su na strani niskorizičnog rješenja zgrade i opreme, a potom opreme koja sudjeluje na sprječavanju širenja efekata nesreće, jer je to jefitinije od troškova restauracije gradiva i obnove postrojenja, a da se ne govori o nenadoknadivim gubicima u gradivu. Članak Stevena W. Blodgetta, Uloga mikrosnimanja u zaštiti i rekonstituciji dokumenata (The Rôle of Microfilming in the Préservation and Reconstitution of Documents) upućuje na značaj sigurnosnog mikrosnimanja osvrćući se na rad Genealoškog instituta Utah, koji se bavi mikrosnimanjem od 1938. god. i koji je sudjelovao u snimanju gradiva najrazličitijih područja u svijetu ili omogućio rekonstituciju uništenog gradiva (Cookovi otoci, Filipini, Karibi, Osijek, Hrvatska općenito) i iskustva Njemačke u zaštiti gradiva, prije svega crkvene provenijencije od 1933. nadalje, a koje je nedavno i objavljeno. 235
