ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 22

J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 15-34 na. Pitanje je da li je uopće poželjna. Diskurs o obrazovanju, gledano u cjelini, još je uvijek fragmentaran, mada upućuje na određen smjer. Raznorodnost motiva i fagmentarnost rasprave oslikavaju okruženje u kojem tradicionalni i novi koncepti arhivističkog obrazovanja traže mogućnost svoje potvrde i koje je odgovorno za njihov oblik. Prije nego pređemo na njihovo razmatranje, valja ukratko razmotriti osnovne značajke tog okruženja. Mnogi arhivisti smatraju da se u zadnjih dvadesetak godina toliko toga promijenilo u arhivima i oko njih, da se više ne može govoriti o arhivistici kakva je bila u ranijem razdoblju.

21 "Promjena paradigme", "doba arhivske analize", "borba arhivista za neovisnost" samo su neke od sintagmi kojima se označava to razdoblje.

22 Drugi, naravno, smatraju da se ne radi o suštinskim pomacima i da je rasprava, naročito u svojoj retoričkoj dimenziji, većim dijelom suvišna. Bilo kako bilo, čimbenici koji su prisutni u arhivskoj teoriji i utječu na način na koji arhivi rade, utječu i na predodžbe o arhivističkom obrazovanju, postavljaju mu određena ograničenja i, u nešto manjoj mjeri, utječu na sadržaje. Ovdje ću se zadržati samo na onim aspektima koji mi se čine neposredno povezani s pitanjem obrazovanja. U arhivskome su svijetu nedvojbeno popularna dva suvremena mita: mit o promjeni i mit o misiji. Arhivi su svjedoci informacijskog buma koji se događa u njima i oko njih, svjesni su promjena komunikacijskih obrazaca i odnosa koji znatno utječu na prirodu arhivske građe i uvjete u kojima se obavljaju arhivske funkcije. Svjesni su i opće promjene u stilu razmišljanja, analize i upravljanja koji je usmjeren jednako na samu promjenu, proces, kao i na stvar koja se mijenja. Globalizacija komunikacije i usporedno fragmentiranje značenja također imaju svoje posljedice. Arhivi se sa sadašnjim načinom rada neće moći nositi s količinom informacija i posla koji trebaju obaviti i moraju ili ignorirati promjene, ondje gdje im to okolina dopušta, ili voditi više računa o načinu na koji rade, tehnologiji, organizaciji, upravljanju ograničenim ljudskim i materijalnim resursima od kojih se traži zadovoljavajući učinak u zadanom vremenu. Govori se da "arhivisti moraju preobraziti svoje ustanove u ono što bi one mogle biti"

23 umjesto da prepuštaju da budu ono što jesu zato što Takve su tvorevine u pravilu ideološki proizvodi i onda kad nisu prepoznati kao takvi

. U svakom slučaj u, postojanje jedne takve konceptualne ili organizacijske funkcije potiče (ideološku) instrumentalizaciju. Postoje, naravno, različita mišljenja o tome u čemu je ta promjena za koju je teško naći zajednički nazivnik. Bruce W. Dearstyne, "What Is the Use of Archives: A Challenge for the Profession", The American Archivist 50 (Winter 1987) 76-87, str; 77; E. Lodolini, "La guerra d'indipendenza degli archivisti", Archives et bibliothèques de Belgique 57 (1986), str. 269-293; Hugh Taylor, "Transformation in the Archives: Technological Adjustment or paradigm Shift?", Archivaria 25 (1988), str. 12-28. P.H. McCarty, "The Management of Archives: A Research Agenda", American Archivist 51 (1988), str. 63. 22