ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 16

J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 15-34 zabrinutost za budućnost struke u nekom budućem okruženju za koje se vjeruje da već nastupa i za koje postoje manje ili više uvjerljive naznake da će se razlikovati od okruženja u kojemu su arhivi navikli djelovati. Ne sumnja se da će i dalje postojati potreba za dokumentiranjem djelatnosti organizacija i trajnim čuvanjem nekog oblika evidencije o toj djelatnosti.

1 Ta potreba proizlazi iz načina na koji organizacije i društvo u cjelini djeluju i kako se radi same te djelatnosti odnose premanjoj. Pitanje je, međutum, da li će postojeći organizacijski oblici koji služe toj svrsi biti u budućnosti primjereni ili će možda biti nepotrebni, u kojoj je mjeri tehnologija rada arhiva i drugih čija se aktivnost odražava unutar životnog ciklusa dokumenta primjerena novim uvjetima, te da li unutar arhivistike, naročito arhivske teorije, postoje koncepti na kojima se može temeljiti njezina sposobnost da ponudi prikladan okvir i sredstva kojima će se moći uspješno i racionalno nastaviti pružati ona vrsta usluga radi koje arhivi i postoje.

2 Proces je bio, i još uvijek jest, obilježen naporom za osmišljavanjem horizonta unutar kojeg će biti potvrđena smislenost predodžbe o važnosti toga posla, po mogućnosti u okvirima u kojima je naslijeđena. Specifičan pomak koji karakterizira ovu raspravu izražen je u zahtjevima za tzv. novom arhivistikom, raspravama o veličini i stvarnoj opstojnosti konceptualnog zaokreta te o društvenoj ulozi i položaju arhiva, što nam može poslužiti kao dobar indikator porijekla ovog problema. Mnogi smatraju da postoji neki skup znanja (i vještina) koji se može jednoznačno izvesti iz nekog načela na čiju se zadanost može računati.

3 Čak postoji razmjerno visok stupanj suglasnosti oko toga što pripada u taj skup 'arhivističkog' znanja i koji sadržaji imaju integrativnu ulogu. Postoje i određeni 'pravovjerni' stavovi kojima se pripisuje takva uloga - prije svega tzv. načelo provenijencije. Rezultati ove potrage nisu, međutim, dovoljno uvjerljivi i konkretni, iz čega za arhivističko obrazovanje proizlazi njegov osnovni problem: nedovljna definiranost predmeta i krajnjeg proizvoda koji treba proizići iz obrazovnog procesa. Danas postoje vrlo različiti programi obrazovanja arhivista, i po sadržaju i po obliku i po trajanju, čak i onda kada se pozivaju na iste programske osnove. Naravno, i proizvod takvih programa - koje uvijek nazivamo istim imenom - bit će različit, tako da je još ' Usp. Tom Nesmith, "Professional Education in the Most Expansive Sense": What the Archivist Need to Know in the Twenty-First Century?, Archivaria 42, str. 89-94; Lyv Mykland, "Protection and Integrity: The Archivist's Identity and Professionalism", Archivum 39 (1994), str. 99-109. 2 Ovo pitanje se vrlo često raspravlja. Pregledan popis tema i mogućih odgovora može se naći u: Carol Couture, "The new reality and outlook for development of archival science issues in teaching in our discipline", Janus 1995.2, str 68-75. 3 Usp. Couture, o.e.; Roy Schaeffer, "From Craft to Profession: The Evolution of Archival Education and Theory in North America", Archivaria 37, str. 21-34; Luciana Duranti, "The Archival Body of Knowledge: Archival Theory, Method, and Practice, and Graduate and Continuing Education", Journal fof Education for Library and Information Science 34, str. 8-24; Terry Eastwood, "Reforming the Archival Curriculum to Meet Contemporary Needs", Archivaria 42, str. 80-88. 16