ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 10

J. Kolanović, Identitet arhivista: od zanimanja do profesije, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 7-14 Konačno, valja istaknuti da ništa bolji nije ni odnos prema arhivskoj struci i službi stvaratelja arhivskoga gradiva, od središnjih državnih ustanova, pa do stvaratelja na najnižim upravnim i drugim strukturama. Tek povremeno, u određenim situacijama ističe se značenje arhivskoga gradiva kao dijela nacionalnoga identiteta, ali vrlo malo je učinjeno da se struka afirmira i da se dade odgovarajući status i zaposlenicima u pismohranama. b) Arhivist i vlastita profesija. Položaj arhivistike kao znanosti i neizdiferenciranost identiteta arhivista bitno su utjecali na vlastitu, rekao bih profesionalnu i psihološku samosvijest arhivista. Kako je najčešće pojam arhivista povezan s povjesničarem, što su oni velikim dijelom i bili u Hrvatskoj, sami arhivisti se smatraju vrednijima ako se bave poviješću. Takvo stajalište utjecalo je svojevremeno na to, da se arhivistima dade određeno slobodno vrijeme kako bi se mogli baviti povijesnim istraživanjima. Istodobno, čim se pružila prilika da idu raditi u druge ustanove, ili se baviti bilo kakvim drugim istraživanjima, oni su najčešće napuštali mjesto arhivista. Sve što je izneseno potvrđuje našu već iznesenu tvrdnju, da zapravo nije u pitanju "kriza identiteta" nego da uopće nije stvoren identitet arhiviste. Možemo zaključiti daje veliki napor učinjen na području arhivskoga zakonodavstva i definiranja značenje arhivske službe i uloge arhivista u stvaranju "pisane memorije", ali to nije imalo većeg utjecaja na to, daje i društveno potvrđen i od samih arhivista osmišljen identitet vlastite profesije. U rasvjetljavanju ove problematike dobro je sagledati razvoj arhivske službe i uloge arhivista u prošlosti. Od zanimanja u prošlosti ka profesiji suvremenoga arhivista Najranije razdoblje arhivske službe (ako o njoj možemo govoriti u suvremenom značenju toga pojma) u Hrvatskoj seže do godine 1848. (u Francuskoj do vremena francuske revolucije). Do tada arhivist se poistovjećuje sa službenikom u upravi koji se brine za dokumentaciju koja je prvenstveno u funkciji stvaratelja i koja ima operativno značenje ili značenje obrane prava pojedinaca i društva. Hrvatski izvori o službi zaštite pisane dokumentacije potječu već od 14. stoljeća (Splitski statut), a briga za zaštitu najvrednije dokumentacije bila je povjerena kaptolima ili najvišim državnim službenicima (ključeve Škrinje povlastica Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije čuvali su npr. protonotar, ban i podban). U vrijeme Marije Terezije, administrativnim reformama određuje se služba "archivarius Regni" ili "archivarius Archivi Regni". Dane su i smjernice kako on treba sređivati i čuvati arhivsko gradivo, ali samo određene ustanove. 10