ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 225
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 postavlja pred arhiviste problem balansiranja između načela slobode istraživanja i zaštite privatnosti. Da bi pokazao kako se obični građani, koji imaju interes za određene podatke, suočavaju s nedostupnošću arhivskoga gradiva, autor iznosi primjer vlastite zemlje. Naime, početkom svibnja 1945. godine savezničke trupe, poglavito kanadske, oslobađaju Nizozemsku od njemačke okupacije. Početkom 1946. godine rađaju se djeca, čije su majke Nizozemke, a očevi, najčešće nepoznati, Kanađani. Mnogo godina kasnije ta djeca pokušavaju pronaći svoje očeve. Ako se ime oca suradnjom nizozemskih i kanadskih arhiva pronađe, kanadska "Vojna mirovinska agencija" zadržava pravo da od oca zatraži suglasnost za otkrivanje njegovog identiteta. Ništa manji nisu niti problemi one djece, čiji su očevi njemački okupatorski vojnici i oficiri. Ovi i slični primjeri ukazuju na problem dostupnosti i korištenja osobnih podataka. Navodeći projekt Europske unije iz 1992. godine autor konstatira da u zakonodavstvu, a još više u praksi zemalja EU postoje u tom pogledu znatne razlike. Autor smatra da bi izrada profesionalnog etičkog kodeksa u okviru Međunarodnog arhivskog vijeća bila važan korak u ovom području tj. u komunikaciji arhivista s kolegama, s korisnicima i s društvom. Da bi arhivisti bili u mogućnosti odgovoriti sve složenijim zahtjevima, koje pred njih postavlja odnos prema javnosti, potrebno je uvesti i odgovarajuće sadržaje u obrazovanje arhivista. Time se bavi Andrea Wettmann, izvještavajući o uvođenju novog kolegija na studiju u Arhivskoj školi u Marburgu. Novi kolegij su koncipirali i proveli autorica i dr. Moritz. Konstatirajući da o karakteru i mjestu "rada s javnošću" unutar arhivskih redovitih zadaća među arhivistima ne postoji dogovor, autorica ističe da program novog kolegija ima pokusni karakter. Kolegij je podijeljen na četiri cjeline: 1) mogućnosti samopredstavljanja arhiva u javnosti; 2) komunikacija s korisnicima, školama i novinstvom; 3) izrada različitih vrsta arhivskih publikacija i 4) arhivske izložbe. Autorica na kraju iznosi ocjenu studenata, što joj daje opravdanje za tvrdnju kako s ovim kolegijem treba nastaviti. Nema sumnje da i ovo godište časopisa Der Archivar potvrđuje dostignutu visoku razinu stručnosti i informativnosti. Teoretski članci vrijedan su doprinos ne samo njemačkoj, nego i svjetskoj arhivistici, ali i članci pretežno informativnog karaktera za nas su od velikog značenja, jer nam pokazuju svu širinu djelatnosti njemačkih kolega. Damir Validžić 225
