ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)

Strana - 209

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 državni arhiv za literaturu i umjetnost, dok se dio gradiva zbog svih tih premještanja izgubio. Ruska javnost je tek 1990. obaviještena o postojanju ovog Arhiva. Sovjetski Savez je vratio dio gradiva i umjetnina, ali uglavnom zemljama članicama Istočnog bloka, Mongoliji i Kini, a tek 1990. se započelo s povratom i ostalim zemljama. Rusija je postala senzibilnija na restituciju tek nakon raspada SSSR-a. Posebni arhiv za zaplijenjeno strano gradivo je u lipnju 1992. preimenovan u Centar za zaštitu povijesno-dokumentarnih zbirki te se polako počeo otvarati. Zbog problema restitucije i adekvatnog verificiranja provenijencije i/ili stvaraoca gradiva, Centar nije u mogućnosti da publicira provizorni vodič. Nizozemska je 1992. prva potpisala s Rusijom sporazum o restituciji arhivskog gradiva. Pregovore su vodili i Belgija i Liechtenstein, a njemačka vlada je dala početna sredstva (pola milijuna DEM) za opremu za mikrofilmiranje, kako bi se gradivo sigurnosno snimilo prije povrata. Francuska je postupila slično i jedina je zemlja kojoj je od raspada SSSR-a vraćeno arhivsko gradivo. U svibnju 1994. ruski je parlament vrlo burno raspravljao o restituciji arhivskog gradiva, pa je povrat gradiva Francuskoj zaustavljen. Duma je svoj postupak opravdala nedostatkom međunarodnih i domaćih zakona. U 1995. parlamentje razmatrao prijedlog novog zakona o nacionalizaciji i zabrani izvoza umjetničkih djela, knjiga i arhivskog gradiva, prenesenih na područje Ruske federacije, kao rezultat II. svjetskog rata. Prijedlog je suprotan Haškoj konvenciji koju je SSSR potpisao. Većina ruske javnosti još uvijek smatra "ratnu pljačku" kompenzacijom za patnju i štete što ih je Rusija pretrpjela tijekom II. svjetskog rata. UNESCO je uputio poziv da se donesu međunarodni zakoni o kulturnom blagu, s ciljem da riješe i pitanje resititucije. ICA je u listopadu 1994. u Solunu donijela rezoluciju, kojom se arhivi ne mogu tretirati kao ratni trofeji ili objekti razmjene. Raseljeni arhivi su javnosti daleko manje spektakularni od Trojanskog zlata ili Dürerovih crteža. Dugoročno gledano, historiografske i političke posljedice raseljenosti arhiva su daleko veće od posljedica raseljenosti umjetnina. Arhivi sadrže podatke značajne za svaku naciju, Europu i svijet. Gradivo treba biti adekvatno obrađeno i odgovarajuće smisleno analizirano. Profesionalni arhivisti Rusije su, kao i njihove kolege širom svijeta, posvećeni arhivskim načelima i slažu se, da gradivo treba biti vraćeno zemljama u kojima je nastalo. Moskva zadržava arhive do kojih je došla nakon II. svjetskog rata, zbog političkih razloga te zbog emocionalno obojenog stava javnosti. S druge strane Atlantika se također zadržava gradivo koje pripada Rusima, što nikako ne bi smio biti primjer zapadnjačke demokracije. Pedeseta obljetnica pobjede nad nacizmom je 209