ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)

Strana - 207

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 arhivsko gradivo bude više od 50 godina nedostupno, kao što je bila nemoguća i objektivna analiza količine raseljenog gradiva. Međunarodno zakonodavstvo je glede restitucije gradiva čak i strože od onoga o umjetničkim djelima. UNESCO je 1976. pojačao Hašku konvenciju odredbom, kojom "vojna i kolonijalna okupacija ne daje nikakva posebna prava za zadržavanje arhivskog gradiva stečenog zahvaljujući okupaciji". U listopadu 1994. u Solunu je na Okruglom stolu međunarodne konferencije o arhivima, ponovno potvrđeno "prihvaćeno arhivsko načelo, da su arhivi neotuđivi i nepovredivi te se ne smiju smatrati 'trofejima' ili predmetima razmjene". ICA je 1995. g. pozvala međunarodnu zajednicu, da preduzme daljnje korake u rješavanju problema raseljenih arhiva. Tim se pitanjem u listopadu 1995. bavilo i Europsko vijeće. Ono što se često zaboravlja je činjenica, da arhivi sadrže rješenja za nestala umjetnička i ostala blaga, kao i gradivo samo. Godine 1938. državno arhivsko gradivo SSSR-a došlo je pod kontrolu Berijinog NKVD-a, dok je gradivo komunističke partije bilo nezavisno i pod partijskom kontrolom. Gradivo koje tijekom 1941. nije moglo biti evakuirano na istok, sukladno sovjetskom naređenju, uvelike je uništavano, pa je tako sedam puta veća količina gradiva (npr. Ureda za planiranje gospodarstva, Gosplana), bila uništena od one evakuirane na istok; 4 980 dosjea Vrhovnog sovjeta je bilo spašeno, a 748 633 spaljeno itd. Ukoliko se gradivo nije moglo uništiti, trebalo gaje ostaviti u kaotičnom stanju, bez pomagala za pretraživanje, kako ga nacisti ne bi mogli koristiti. Ironija je u tome, da su svi arhivski materijali, što su ih Nijemci evakuirali iz tog područja, preživjeli rat. Iako je vrlo malo publiciranih djela o sovjetskim poslijeratnim nastojanjima za povratom arhivskog gradiva, iz predmeta koji su nedavno postali dostupni vidljivo je, da su ruske misije poslane u Rumunjsku, Čehoslovačku, Poljsku, Finsku i Istočnu Njemačku bile izuzetno uspješne. Mnogo je detalja i dalje nepoznato, jer svi materijali o povratu gradiva još uvijek nisu dostupni. Ipak se može tvrditi, uzevši u obzir nacističku arhivsku politiku i destinacije evakuiranog gradiva, daje relativno malo ruskih arhiva došlo u Njemačku ili u područja koja su oslobodile zapadne sile. Nakon Potsdamske konferencije ujesen 1945, Amerika je započela s programom restitucije predmeta i materijala, što su ih nacisti opljačkali i sklonili u rudnike soli, dvorce i druga spremišta. Izvješća o povratu predmeta SSSR-u već su dugo dostupna javnosti. Prvo što su Amerikanci vratili Rusima, bilo je arhivsko gradivo. Rusima je bilo vraćeno skoro svo njihovo gradivo. Nije vraćeno gradivo židovskih zajednica, bez obzira na princip provenijencije. To je gradivo ili u SAD ili 207