ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)

Strana - 203

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 utemeljeni su u srednjem vijeku Nadbiskupski arhiv u Zagrebu (1134. godine), Arhiv Prvostolnog kaptola zagrebačkog (1181) i Arhiv Čazmanskog kaptola u Varaždinu (1232). Prvi značajniji događaj za crkvenu arhivistiku u novom vijeku vezanje za propis o vođenju matičnih knjiga, donesen na Tridentskom saboru (1545-1563). Papa Pavao V. (1605-1621) osniva moderan centralni Vatikanski arhiv, a papa Benedikt XIII. apostolskom konstitucijom "Maxima vigilantia" iz 1727. propisuje uređenje svih vrsta arhiva: biskupskih, kapitularnih, redovničkih, arhiva bratovština, sjemeništa itd. Papa Leon XIII. otvara 1881. Tajni Vatikanski arhiv (privatni arhiv za potrebe papinske administracije) ozbiljnim znanstvenim istraživačima. (Zanimljivo je daje Franjo Rački, prvi predsjednik JAZU, istraživao u tom arhivu već u razdoblju 1857-1860. zahvaljujući odobrenju dobivenom uz pomoć biskupa J. J. Strossmayera.) Isti Papa je otvorio i Vatikansku školu za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku, također 1881. godine. Prvi Crkveni zakonik iz 1918. posvećuje kanone 372-384 crkvenim arhivima. Za vrijeme pape Pija XII. osnovano je 1956. i Društvo crkvenih arhivista, koje počinje izdavati časopis Archiva Ecclesiae, a 1966. se pri Tajnom Vatikanskom arhivu izdaje Enchiridion archivorum Ecclesiasticarum. Godine 1978. gradi se novi dio Tajnog Vatikanskog arhiva s 50 km

2 novog prostora. I novi Crkveni zakonik iz 1983. sadrži mnogo kanona koji se odnose na uređenje i čuvanje crkvenih arhiva te na arhiviste, a u samom članku pisac ih navodi specificirajući i pojedino područje o kojem govore. Treći dio govori o gradivu koje u današnje vrijeme treba ući u crkvene arhive, a zatim o uređenju i sređivanju samostanskih i župnih arhiva. Ponuđeno je i po nekoliko shema za raspored gradiva u tim arhivima, preuzetih iz stručnih časopisa. Konačno, četvrti dio se bavi pitanjem pisanja samostanskih kronika, koje su kroz povijest pod nazivimaprotocollum, liber memorabillum (spomenica), chronica ili história domus (kućna povijest), bilježile događaje u užoj i široj zajednici. Knjige pod tim nazivima, doduše, nisu identične među sobom, ali uz razlike posjeduju i mnoge zajedničke značajke, a vrlo su vrijedne s povijesnog gledišta. Također daju upute o tome što bilježiti, o načinu bilježenja i o stilu pisanja te neke tehničke pripomene. Sve u svemu, prepuštajući drugima da ocijene preostale dijelove knjige, ovaj dio je vrlo vrijedan i koristan s arhivističkog gledišta, s obzirom na to, da nema mnogo tekstova o crkveno-arhivističkoj problematici u hrvatskoj literaturi, pa je svaki takav ozbiljan tekst i veliki doprinos teje itekako dobro došao. Ivan Dovranić 203