ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 46

M. Rastić, Razvitak temeljnih načela izlučivanja u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 23-55 2.7. odlučivanja o dozvoli izvoza gradiva iz zemlje ili zamjene za gradivo u inozemstvu i si. Vrlo često se u raspravama o sastavu povjerenstava za provođenje škartiranja, izradu lista i si. govori o obveznoj nazočnosti povjesničara, kao glavnih korisnika arhivskog gradiva. Mi se ne izjašnjavamo protiv sudjelovanja znanstvenika u radu povjerenstava, ali se postavlja pitanje da li to mora biti povjesničar? Ako i prihvatimo to mišljenje, sužavamo arhiv i cjelokupnu arhivsku djelatnost na njegovu isključivo povijesnu dimenziju (ovdje treba aktualizirati ranije vođenu raspravu o nazivu regionalnih arhiva: da li ih treba nazivati povijesnim arhivima ili samo arhivima). Treba se podsjetiti da se Zakon o toj temi ne izjašnjava, već arhive naziva regionalnim^ njihovo ime utvrđeno je provedbenim propisom. Zbog toga, bez obzira na današnju strukturu korisnika arhivskog gradiva za znanstvene i kulturne potrebe (a to su pretežito povjesničari), treba voditi računa i o tome da oni predstavljaju mali postotak svih korisnika arhivskog gradiva u regionalim arhivima (5-10%), a da najveći dio (oko 90%) otpada na studente građevinarstva, arhitekture, stručne suradnike zavoda za zaštitu spomenika kulture, građane itd. Pri određivanju člana-znanstvenika u povjerenstvima treba biti fleksibilan i težiti da to budu i znanstvenici drugih struka (medicina, veterina, administrativni stručnjaci i dr.), jer se opravdano može postaviti pitanje da li povjesničar može meritorno raspravljati o dokumentarnom gradivu, koje nastaje radom zdravstvenih, socijalnih, građevinskih i si. institucija. To se u najvećoj mjeri odnosi na prosudbe o vrijednosti arhivskog gradiva u arhivskoj ustanovi, dok za vrednovanje registraturnog gradiva izvan arhiva treba ostati povjerenstvo u onom sastavu kako smo ga preporučili. Kriteriji vrednovanja gradiva Uputstvom o vrednovanju registraturne građe, kao provedbenim propisom utvrđeni su, između ostalog, i kriteriji te način i postupak vrednovanja registraturnog gradiva. Pod vrednovanjem registraturnog gradiva podrazumijeva se način i postupak utvrđivanja onih dijelova tog gradiva koje je od značenja za povijest i druge znanstvene oblasti, za kulturu i za druge društvene potrebe. Postupak utvrđivanja tih dijelova registraturnog gradiva provodi se primjenom: 1. kriterija utvrđivanja društvene uloge i značaja tvorca gradiva; 2. kriterija utvrđivanja vremena u kojem je gradivo nastalo i mjesta gdje je nastalo; 3. kriterija utvrđivanja stupnja sačuvanosti i sadržajne fizionomije gradiva; 4. kriterija unikatnosti i autentičnosti gradiva; 5. kriterija reprezentativnosti gradiva i 46