ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 285

IN MEMÓRIÁM Prof. dr. Igor Karaman (1927-1995) U Pogovoru svoje knjige "Studije i prilozi iz arhivistike" koju je izdao Hrvatski državni arhiv (Zagreb 1993), sam je prof. dr. Igor Karaman opisao svoju povezanost s arhivskom službom. Ondje izričito veli: "Pri svom osobnom razvoju imao sam znatnu prednost, što sam do profesije povjesničara došao upravo preko profesije arhivista". Dodajmo tome s naše strane: Igor je dao nezaobilazni doprinos ne samo hrvatskoj historiografiji nego i hrvatskoj arhivistici. Od prvih dana njegova zaposlenja, odmah nakon završetka srednje škole potkraj 1945. godine, pa do posljednjih dana njegova zauzeta i plodnoga života, isprepleću se njegova profesija arhivista i povjesnika-znanstvenika. Ocrtavajući ulogu arhivske službe u životu prof. dr. I. Karamana i njegov doprinos arhivskoj službi i arhivistici, ovdje želimo istaknuti: 1. njegov rad kao arhivista, 2. njegovo sudjelovanje u restituciji arhivskoga gradiva odnesenoga u Drugome svjetskome ratu iz Hrvatske u Austriju i Italiju, kao i na provođenju Sporazuma o vraćanju arhivskoga gradiva iz Austrije te, konačno, 3. njegov rad kao predsjednika Hrvatskoga arhivskoga vijeća u neovisnoj Hrvatskoj. 1. Igorovi prvi susreti s arhivskim gradivom bili su u Muzeju narodnog oslobođenja Hrvatske, gdje je kao završeni srednjoškolac započeo svoj radni vijek. Sam ističe kako je ondje "na početku svog rada došao u izravni dodir s dokumentarnom građom iz netom dovršene povijesne epohe, koja je na neki način - u postupku sređivanja i inventiranja - upravo prolazeći kroz moje ruke prelazila iz životne prakse u povijesnu baštinu". Studirajući povijest uz rad, temeljna znanja iz arhivistike i pomoćnih povijesnih znanosti stječe najprije kod prof. dr. Josipa Matasovića, ravnatelja Državnog arhiva i profesora na Filozofskom fakultetu. Na njegov poticaj i uz njegovu pomoć dolazi i raditi u Državni arhiv. Ta svoja znanja produbljuje i usavršava radeći punih deset godina (1950-1960) u Državnom arhivu. U tome su mu, kako sam ističe, osobito pomogli dr. Josip Buturac, vrstan arhivski teoretičar i praktičar, te Bartol Zmajić, heraldičar i numizmatičar, koji mu pomaže u upoznavanju pomoćnih povijesnih znanosti. Za radnju za stručni ispit iz arhivistike izabire povijest Zemaljskoga arhiva, usredotočujući je na djelatnost Ivana Kukuljevića (kao ravnatelja Zemaljskoga arhiva 1848-1860) te A. Štrige, F. Pogledića i J. Miškatovića. Kao arhivist radi na sređivanju matičnih knjiga, koje su se 1949. godine prikupile u Državni arhiv te na sređivanju arhiva vlastelinstva Valpovo. Usporedo s praktičkim radom produbljuje i teorijske spoznaje iz arhivistike te objavljuje radove o inventariziranju matičnih knjiga, kao i o sređivanju vlastelinskih arhiva. Konačno, i njegova disertacija "Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko-historijska analiza", nastala je kao posljedica njegova rada na obradi gradiva samoga vlastelinstva Valpovo. 285