ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 248

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 arhivima na drugoj obali Jadrana. Upravo s toga gledišta ova knjiga je i izvor za proučavanje prvenstveno gospodarske i društvene povijesti hrvatskoga priobalja, ali i poticaj na znanstveni napor daljega istraživanja i drugih stoljeća i drugih izvora u bogatim arhivima Jakinske (Ankonitanske) Marke. Josip Kolanović Šime Jurić, Katalog rukopisa Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Knjiga 3. Zagreb 1994,355 str. Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu objavila je i treći svezak Kataloga rukopisa NSB. Ovaj svezak obuhvaća inventarske brojeve 1417-2130, odnosno signature R 4467-5449. Nastavkom objavljivanja Kataloga rukopisa dobivamo vrijedno obavijesno pomagalo o jednoj od najvrednijih zbirki rukopisa što se čuvaju u Hrvatskoj. U dva navrata smo se u Arhivskom vjesniku osvrnuli na ovu ediciju te iznijeli svoje stajalište kako o metodologiji obrade rukopisa tako i o pitanjima razgraničenja između biblioteka i arhiva, gledom na čuvanje rukopisa i općenito arhivskoga gradiva. Kako Zbirka rukopisa NSB i zbirke drugih naših knjižnica i muzeja sadrže ne samo rukopise u klasičnom značenju te riječi, već i arhivsko gradivo koje podliježe obradi prema načelima arhivistike, potrebno je iznova upozoriti na neophodnost usklađivanja obrade takvoga gradiva u arhivima i knjižnicama, utvrđivanjem jedinstvenih stručnih kriterija obrade arhivskoga gradiva bez obzira gdje se ono čuva. Ovdje posebno želimo upozoriti na problem obiteljskih i osobnih arhiva te arhiva pojedinih ustanova i vlastelinstava. Arhivistika pristupa obiteljskim i-osobnim arhivima (što se često nazivaju i "rukopisne ostavštine") kao jedinstvenim cjelinama odnosno fondovima. Takav pristup uvjetovan je ponajprije načelom provenijencije, prema kojemu gradivo nastalo djelovanjem jednoga stvaratelja (u ovom slučaju osobe odnosno obitelji), predstavlja nedjeljivu cjelinu, pa takvoj cjelini valja pristupiti i u stručnoj obradi. Takva cjelina ima svoju "strukturu", ponajčešće uvjetovanu djelatnošću neke osobe. Konkretno govoreći, ako je riječ npr. o osobnom arhivu ili rukopisnoj ostavštini Miroslava Krleže, potrebno je tu ostavštinu obraditi kao cjelinu, strukturiran' je i izraditi jedinstveni popis, kao i za svaki drugi osobni ili obiteljski arhiv odnosno ostavštinu. Takve cjeline se ne bi smjele cijepati na pojedine "rukopise", već ih je potrebno imati pod jednom oznakom. To predviđaju npr. i Smjernice za katalogiziranje rukopisa što su objavljene u Njemačkoj 1973. godine, kako smo to istaknuli i u recenziji prvoga sveska Kataloga rukopisa u Arhivskome vjesniku 36(1993). 248