ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 220
Izvješća, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 217-235 ovogodišnje Konferencije htjeli su u svjetlu iskustva posljednjih pedeset godina razmotriti dokumenat, koji je posebno tijelo Međunarodnoga arhivskog vijeća izradilo na temelju rezolucije iz Soluna (Dokumenat Međunarodnoga arhivskog vijeća o rezoluciji u svezi s arhivskim sporovima). Priređen je i tekst u svezi s prihvaćanjem Konvencije UNEDROIT o vraćanju ukradenih ili protupravno iznesenih kulturnih dobara, kojim se pozivaju vlade zemalja potpisnica da se taj dokumenat revidira, jer u njemu se ne potvrđuje "nezastara" arhiva, što je prihvaćeno u većini arhivskih zakona pojedinih zemalja. Leopold Auer u svome referatu (i on nije došao u Washington) Stanje restitucije nakon 1945: rezultati i promašaji, polazi od činjenice da ni do danas nije riješeno pitanje restitucije arhivskoga gradiva odnesenoga iz pojedinih zemalja u Drugome svjetskom ratu, a tomu su pridošla i neriješena pitanja naknadno otvorenih slučajeva, kao stoje onaj bivše Jugoslavije. Iznio je pravne, političke i stručne aspekte restitucije/povrata arhivskoga gradiva. Pravna pitanja je postavila već Haška konvencija iz 1907., a iznova su obnovljena Bečkom konvencijom o državnoj imovini, arhivima i dugovima iz 1983. Preporuke UN-a, UNESCO-a i Međunarodnoga arhivskoga vijeća u praksi se ne primjenjuju. Auer u referatu ističe kako je prvenstveno riječ o povratu odnesenoga arhivskoga gradiva, zatim o dokumentima koji su nastali radom vojnih okupacijskih vlasti. Pitanje se otvara i glede arhiva nakon raspada SSSR-a i bivše Jugoslavije što je vezano s politikom "etničkoga čišćenja". U svemu tome potrebno je utvrditi temeljna pravna načela na kojima će se zasnivati povrat arhivskoga gradiva. U restituciji se pojavljuju i politička pitanja, poput onoga iz 1965. kada je Američki kongres uvjetovao povrat Arhiva Smolenske komunističke partije, predajom hebrejskih rukopisa Ruske državne biblioteke njihovim privatnim vlasnicima. Nacionalni interesi i političke kampanje ne bi smjeli priječiti rješavanje restitucije na temelju zajednički utvrđenih pravnih načela. Sa stručnoga, profesionalnog gledišta najprije je potrebno arhivsko gradivo identificirati (ono se često drži skrivenim i nedostupnim), opisati, utvrditi pravnu osnovu vlasništva, kao i međunarodne pravne osnove restitucije. To traži izradu dosjea-zahtjeva. Na kraju, on smatra kako je sa stručnoga gledišta potrebno ispitati da li se restitucija izvornika može zamijeniti predajom kopija te predlaže donošenje odluke o tome. U referatu kratko iznosi kako su njemačke vlasti u Drugome svjetskom ratu odnijele arhive iz velikoga dijela okupiranih zemalja (Francuska, Belgija, Nizozemska, Jugoslavija, Italija). Restitucija je započela 1945. godine i najvećim dijelom je i realizirana. Auer navodi i vraćanje arhiva Jugoslaviji iz Austrije. Ipak, još je preostalo vratiti arhive koje su odnijeli Nijemci u Drugom svjetskom ratu, a kasnije su dospjeli u ruke sovjetskih trupa (francuski arhivi, zatim dijelovi arhivskih fondova Njemačke, Mađarske, Italije, Japana, Poljske i Rumunjske). Većina njemačkih arhi220
