ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 205

T. Mušnjak, Četrdeset godina konzervacije i restauracije u... Arh. vjesn., god. 38(1995) str. 197-215 kronologija, heraldika i dr.) i drugih znanosti, jer se radi o interdisciplinarnom području koje zahtijeva suradnju stručnjaka različitih profila. Da bi konzervator uopće mogao uočiti neki problem i donijeti odluku sa stručnjacima kojih specijalnosti mora rješavati, potrebno je da ima temeljna znanja iz svih spomenutih područja. U Središnjem laboratoriju za konzervaciju i restauraciju započeli smo u posljednje dvije godine s educiranjem novog profila restauratora - od samog ih početka učimo da i uvezuju knjige koje restauriraju. Dosadašnja praksa odvajanja tih poslova imala je nekih slabosti, koje pokušavama riješiti na ovaj način. Uništavanje i oštećivanje spomenika kulture tijekom Domovinskog rata aktualiziralo je pitanje školovanja konzervatorsko-restauratorskih stručnjaka svih specijalnosti, pa tako i onih koji rade na zaštiti pisane baštine. Državna uprava za zaštitu spomenika kulture i prirode, u suradnji s Vijećem Europe, matičnim institucijama za pojedine djelatnosti (arhivska, bibliotečna, muzejska i dr.), školama i fakultetima, već nekoliko godina aktivno radi na organiziranju školovanja za ovu profesiju. S tim u svezi, u Zagrebu su već u dva navrata održani međunarodni simpoziji o edukaciji restauratora i konzervatora. Kada se govori o Programu razvoja Središnjeg laboratorija za konzervaciju i restauraciju, treba se prisjetiti planova koji su rađeni prije sedamnaest godina. U to su vrijeme pravljeni elaborati za izgradnju nove zgrade Hrvatskog državnog arhiva u kojoj je za Središnji laboratorij planiran prostor od 200 m

2

. Bilo je predviđeno da u Laboratoriju radi 8 djelatnika. Plan iz 1976. godine nije predvidio razvoj na području konzervacije i restauracije, kako u pogledu razvoja metoda rada, tako i u pogledu opreme, posebice one za metode masovne konzervacije i restauracije. U proteklom je razdoblju, osim toga, napravljena i analiza oštećenosti gradiva te njezinih približnih količina, pa se zato stari i novi program toliko razlikuju. Što se tiče opreme, ovim novim Programom razvoja planirana je nabava najsuvremenije opreme za konzervatorsko-restauratorske radove, a za znanstveno-istraživački rad planirana je standardna oprema kemijsko-mikrobiološkog laboratorija. Polazilo se, naime, od činjenice da ne treba nabavljati najskuplju opremu za istraživanja koja će se rijetko obavljati, već da u tim slučajevima treba surađivati s fakultetima i drugim znanstvenim institucijama koje tu opremu već posjeduju. Na kraju, treba svakako reći da se Program razvoja ne bavi samo razvojem Središnjeg laboratorija za konzervaciju i restauraciju Hrvatskog državnog arhiva, već razvojem konzervatorsko-restauratorske službe u hrvatskim arhivima u cjelini. Pri izradi programa vodilo se računa i o financijskim mogućnostima, jer nema tako bogate zemlje u svijetu koja može odvojiti sredstva za restauriranje svih svojih oštećenih spomenika. Restauriranje, za razliku od do sada uvriježenoga mišljenja, moramo početi shvaćati kao posljednji korak u zaštiti. Restauratorski su zahvati 205