ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 16

J. Kolanović, Vrednovanje arhivskoga gradiva u teoriji i praksi, Arh. vjesn., god. 38(1995) str. 7-22 2. Sadržajna analiza: informacijsko značenje gradiva (o kojim osobama, mjestima i događajima može pružiti obavijest određena ustanova), kakvoća dokumentacije (potpunost, vrijeme na koje se odnosi i glavne značajke informacije). 3. Analiza konteksta: značenje gradiva u odnosu na druge izvore dokumentacije; vertikalna i horizontalna povezanost stvaratelja gradiva (duplikatnost, izbor nosača - elektronski ili klasični, jedinstvenost informacije, supstitucija gradiva u drugim izvorima, povezanost s drugim informacijama, slaba sačuvanost gradiva - vrijeme do kojega se treba čuvati). 4. Analiza upotrebljivosti i korištenja: čemu će gradivo služiti u arhivu (tko su korisnici arhiva, dostupnost gradiva). 5. Troškovi čuvanja: troškovi vrednovanja, troškovi čuvanja, troškovi smještaja. 6. Unutarnja vrijednost dokumenta: vanjski oblik, umjetnička vrijednost, mogućnost korištenja na izložbama, javni interes, zakonska vrijednost. Tijekom vrednovanja potrebno je obaviti i procjenu posebnih vrsta gradiva, kao što su elektronski mediji odnosno strojno čitljivi zapisi, fotografije, filmovi, zvučni zapisi, grafike, audio i video zapisi u elektronskom obliku. Osnovni kriteriji kojima se vrednuje pisano gradivo mogu poslužiti i za vrednovanje računalnih zapisa kao i drugih formata gradiva. Važno je pri tome utvrditi tehničke podobnosti pojedinoga nosača odnosno formata, kao što su: mogućnost prebacivanja podataka s jednog formata na drugi; stabilnost formata i vrijeme trajnosti; postojanost pri prebacivanju; upotrebljivost informacija nakon nekoliko prijenosa; koja je generacija najpogodnija za čuvanje; osiguranje tehnologije za "čitanje". Pri vrednovanju računalnih zapisa potrebno je imati u vidu i sljedeće kriterije: da su podaci na mikro razini, a ne sumarni prikazi; mogućnost statističke analize; čitljivost podataka; značenje podataka za područja gdje je prilagođena tehnika elektronskih medija (sociologija, prirodne znanosti, zdravstvo i si); alternativa prikladnija negoli na drugom mediju (mikrofilm, papir); bolja mogućnost pretraživanja. PRAKSA ARHIVISTIČKOGA VREDNOVANJA Usporedo s razvojem teorije vrednovanja postupno su se razrađivale metode i praksa arhivističkoga odabiranja. Većina zemalja je tu praksu i ozakonila, tako da praktički arhivski zakoni ili provedbeni propisi većine zemalja uređuju pitanje vrednovanja odnosno odabira arhivskoga gradiva i izrade popisa s rokovima čuvanja. Koje se značenje pridaje ovom pitanju, pokazuje i činjenica da odobrenje popisa s rokovima čuvanja u pojedinim zemljama potvrđuju resorni ministri. 16