ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 13

J. Kolanović, Vrednovanje arhivskoga gradiva u teoriji i praksi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 7-22 Godine 1937. Otto Meisner utvrđuje da uprava obavlja svakih pet godina izlučivanje, ali sadržaj izlučivanja utvrđuju i odobravaju arhivisti. On je utvrdio i tri temeljna načela: starost (do koje godine se ne smije provoditi izlučivanje - oko 1600), sadržaj (trajnost informacije) i hijerarhijski položaj upravnog tijela, čime prihvaća Müllerovu podjelu upravnih nadležnosti. U Njemačkoj i u diskusiji koja se vodila 1957. i 1958. (Georg Wilhelm Sante i Wilhelm Rohr u Koblenzu) i dalje ostaje temeljno razlikovanje prema hijerarhiji institucija, to će reći svojevrsna kategorizacija stvaratelja, tako da su najvažnija središnja nadleštva (ministarstva), a i njih valja odrediti prema važnosti. Fritz W. Zimmermann pokušava naglasak staviti na sadržaj, a ne na provenijenciju te uvodi načelo "tržišne vrijednosti" spisa. Nakon kritike Arthura Zechela (1965), Zimmermann mijenja mišljenja o "tržišnoj vrijednosti" i naglašava "potrebu za spisima". Pri tome je Arthur Zechel razradio teoriju prema kojoj se arhivistika, kao neovisna znanost, temelji na "vrijednosti spisa" za povijesno istraživanje. U zemljama bivšega "istočnoga bloka" (posebno u DDR-u i SSSR-u), razvijala se marksističko-lenjinistička teorija vrijednosti, prema kojoj vrijednost ima ono što služi "ostvarenju povijesne misije radničke klase". Konačno, Hans Booms teoriju vrednovanja usredotočuje na "važne društvene događaje", pri čemu "maksimum dokumentarnosti" treba osigurati "minimumom dokumenata", koji bi se preispitivali svakih deset godina i usklađivali s javnim interesima. Pri tome je presudna "sloboda javnog mišljenja": društvo i javno iruiijenje, kao dio suvremenog društva, odražava stoje opravdano trajno čuvati. U praksi to znači daje uloga arhivista utvrditi važnost i značenje koje su događajima određenoga vremena dali suvremenici, pa prema tome kriteriju provoditi vrednovanje i odabiranje gradiva. Takvim postupkom, prema Boomsu, izbjegava se subjektivnost u vrednovanju gradiva. Boomsov model je unio vrlo značajnu novinu, a to je interdisciplinarni i interinstitucionalni pristup vrednovanju, jer se jedino tako može odrediti pravo "javno mnijenje" u najširem smislu riječi. Ono traži konzultacije arhivista s predstavnicima različitih područja života (uprava, znanost, gospodarstvo, zdravstvo itd.). U Engleskoj Michael Cook razvija teoriju u kojoj se vrednovanje mora oslanjati prvenstveno na funkcionalnu analizu stvaratelja gradiva

14

. Nasuprot njemu, Meyer H. Fischbein vrednovanje usredotočuje na zahtjeve historiografije, a David Bearman naglašava "prirodnu selekciju" - arhivski darvinizam: nepredvidivi procesi, mimo svjesnog čuvanja, utvrđuju vrijednost. Ipak, Bearman to ne prepušta slučaju, arhivist mora imati širi obzor o informacijama kao i program čuvanja informacija u drugim 14 Michael Cook, The Management of Information trom Archives, Brookfield, Vermont: Gower, 1986. 13