ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 126

S. Ćosić, Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike, Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 123-145 da su već tada mogli obavljati poslove svih drugih službenika, a sami su bili nezamjenjivi. I jedni i dmgi bili su čuvari knjiga s tim što su prvi kancelari (on ne rabi naziv tajnici) bili zaduženi za važnije kodekse.

6 Za daljnji razvoj središnje administracije važna je uredba iz 1473. kojom se izdvaja poseban kancelar za sudbene kriminalne poslove. Istom uredbom razrađeni su načini plaćanja kancelara, notara, sudbenog i slavenskog kancelara. Ni na ovom mjestu ne spominju se tajnici, pa je moguće da neko vrijeme tijekom 15. st. nisu ni imenovani.

7 Njihove obveze, naime, nisu bile potpuno definirane zbog nepodudarnosti notarskokancelarijskih poslova, uglavnom privatnopravne naravi, s vođenjem upravne administracije koja spada isključivo u domenu državne vlasti. Prvi dubrovački tajnik spominje se 1448, dvadeset godina poslije donošenja "Reda kancelarije". To je bio Dalphinus Poli de Tayabobus de Cremona, nótárius et cancellarius secretarius magnifiée comunitatis Ragusii.

8 I ostali tajnici kao i dmgi službenici bijahu u početku stranci, uglavnom iz Italije. Do konačnog izdvajanja tajničke službe tajnici su djelomično obavljali poslove notara pa je to prouzročilo i neke probleme. Godine 1481. zabilježen je Bartolomeus de Sfondratus secretarius, jamačno profesionalac na toj dužnosti.

9 Te godine u Senatu je spriječen izbor njega i njegovog sina Hieronymusa za tajnike Republike.

10 Sukob je izbio upravo zbog neodređenih Bartolomeusovih ovlasti pa mu je tom prilikom zabranjen daljnji rad s državnim spisima. Zacijelo se Bartolomeus pokazao sposobnim jer je ipak 1484. potvrđen od Senata kao tajnik. Podržavljenje njegove službe očituje se i u potonjoj odluci Senata da mu se uskrati bavljenje javnim trgovačkim poslovima, vjerojatno da ne bi, kao državni službenik, pao pod utjecaj korupcije.

11 Bartolomeusa je na dužnosti tajnika naslijedio njegov sin Hieronymus, koji se spominje 1517. kao "nótárius et secretarius Reipublicae".

12 Nasljednost je bila i kasnije odlika tajničke službe, no nije bila utvrđena. U međuvremenu su senatskom odlukom od 11. veljače 1493. opširno riješena pitanja ustrojstva tajništva.

13 Ovom važnom uredbom tajnička služba u potpunosti se 6 F. de Diversis, Opis Dubrovnika, glava IX, O petoj službi tj. o pisarima - čuvarima knjiga, Dubrovnik, 1973, str. 38. 7 Liber Croceus, c. 42, 16. 9. 1473. 8 Testamenta Notariae, 14, 15. 2. 1448, f. 137. 9 De Sfondratis su bili ugledna obitelj iz Crémone. Još je 1419. Petar de Sfondratis, Bartolov otac, bio od Velikog vijeća izabran za notara i kancelara Republike. Bartolov brat Ivan bio je notar, a i kasnije je ta učena obitelj dala više dužnosnika u Dubrovniku i Cremoni. Pripadali su bratovštini Antunina. 10 Consilium Rogatorum, 24, 13. 8. 1481, f. 9. 11 Isto, 20. 2. 1484, f. 225. i 20. 3. 1491, f. 250. 12 Testamenta Notariae, 32, 8.5. 1517, f. 40'. 13 Consilium Rogatorum, 27, 11. 2. 1493, f. 23,23'. 126