ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 118
D. Majnarić, Razvoj, vrednovanje i čuvanje tonskih zapisa (fono građe), Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 115-122 pri čemu je posvećena znatna pažnja snimanju domaćih djela (hrvatski skladatelji). Jugoton se iz proizvodno-industrijske tvrtke sve više pretvarao u kulturno-izdavačku ustanovu od posebnog društvenog interesa. Godine 1957. pojavljuju se prve "extended play" i "long play" ploče od vinilita izrađene u Hrvatskoj. Prva serija spomenutih ploča sadržavala je komplet od sedam izdanja s izvornom narodnom glazbom (etnički folklor). Slijede prva izdanja ozbiljne glazbe u izvedbi hrvatskih umjetnika (F. Došek - glasovir, Komorni orkestar Radio Zagreba pod vodstvom Antonija Janigra, V. Lisinski: Porin u izvedbi solista zbora i orkestra Hrvatskoga narodnog kazališta). Godine 1960. izdana je zvučna Antologija književnosti u kompletu od šest long play ploča (Jugoton). Prva snimka cjelokupne dramske predstave u nas bila je Držićeva "Novela od Stanca" (Izdanje na LP pločama - Jugoton). Stereo tehnika koja je 1956. osvojila svijet, u nas je primijenjena 1962. godine i to prije u diskografiji nego u radiodifuziji. Zahvaljujući primjeni te tehnike ostvareni su izvrsni tonski zapisi opera "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca i "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana Zajca, a zatim i drugih djela iz naše kulturne baštine. Godine 1971. uvodi se u nas novi nosač zvuka COMPACT KASETA, koja je zbog prestanka proizvodnje vinil gramofonskih ploča (1994) ostala jedini nosač zvuka koji se proizvodi u Hrvatskoj. Tonski zapis kao izvor nacionalne baštine Tonski zapis kao izvor kulturne baštine u nas mogli bismo institucionalizirati u nekoliko glavnih grupa, ovisno o njegovom nastanku i čuvanju: 1. Diskografske tvrtke, 2. Nacionalna i lokalne RTV postaje, 3. Tonski zapisi Hrvatskoga državnog arhiva, 4. Tonski fundus Nacionalne i sveučilišne biblioteke, 5. Kazališni arhivi (nacionalni i lokalni), 6. Arhivi muzičke akademije i koncertnih dvorana (K. D. V. Lisinski, Hrvatski glazbeni zavod i dr.), 7. Arhiv Muzičkog informativnog centra, 8. Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara, 9. Etnološki, Tehnički i dmgi muzeji, 10. Institut za istraživanje folklora, 11. Tonski arhivi političkih i javnih institucija (kongresi, saborske sjednice, konvencije, povijesni sastanci i si.), 12. Privatne zbirke tonskih zapisa (s mogućnošću donacija). Najznačajnije mjesto u valoriziranju tonskih zapisa kao nacionalnog povijesnog izvornog dokumenta zauzima Radio Zagreb. Radijsko emitiranje u Hrvatskoj počinje 15. svibnja 1926. (Radio Zagreb - prva radio postaja na području bivše Jugoslavije). Postepeno uvođenje snimljenog programa u emitiranju rezultiralo je time daje Radio Zagreb postao najveći proizvođač tonskih zapisa u Hrvatskoj, u čijem je posjedu građa od izuzetne kulturne, društvene i povijesne vrijednosti. Tonski zapisi Radio Zagreba bili su zajedno s ustanovom seljeni nekoliko puta (Gornji grad, Vlaška, Šubićeva i Jurišićeva ul.), teje dio građe zbog nedostatka adekvatne valorizacije naprosto izgubljen. Sljedeća devastacijska pojava koja je objektivno pogađala čuvanje fono građe je nagli tehnološki napredak u ovoj djelatnosti i izbacivanje iz upotrebe zapisa snimljenih ranijim tehnološkim metodama. Uz m je pojavu bio gotovo uvijek vezan nedostatak prostora. Kao primjer navodim početak upotrebe magnetofonske vrpce koja zamjenjuje decilitne ploče na kojima je bila snimljena izuzetno zanimljiva glazbena građa između dva rata. 118
