ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 116

D. Majnarić, Razvoj, vrednovanje i čuvanje tonskih zapisa (fono građe), Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 115-122 proizvodnju gramofonskih ploča i gramofona, što započinje 1895. Prve ploče bile su izrađene od vulkanita ili tvrde gume promjera 125 mm, s tonskim zapisom samo na jednoj strani. Sadržaj zapisa trajao je samo jednu minutu. Promjer ploča i trajanje zapisa postepeno su se povećavali i na Lajpciškom sajmu 1905. već su izložene ploče sa snimkama na obje strane. Prvi uspjeli tonski zapisi bile su snimke ljudskog glasa i violine. Među prvim trajnim tonskim zapisima spominju se snimke opernih arija u izvođenju Fjodora Šaljapina, Nikolaja Fignera i Enrica Carusa (potonji je na ime tantijema za snimanje dobio od 1902. do 1921. više od milijun funti). Kako se ton snimao bez mikrofona (mehaničkim postupkom urezivanja titraja membrane), instrumentalne su snimke bile u početku vrlo rijetke. Najčešće su to bili tonski zapisi izvedbi gudačkih instrumenata, osobito violine (prve su snimke violinista Jana Kubelika), jer se violina, za razliku od, primjerice, klavira, mogla postaviti uz cijev roga za snimanje. Prva uspjela akustična snimka simfonijske glazbe napravljena je 1913. godine (Peta simfonija L. v. Beethovena u izvedbi Berlinske filharmonije). Godine 1917. Leopold Stokovski snimio je s Filadelfijskim simfonijskim orkestrom niz simfonijskih djela. Industrija nosača i reproduktora zvuka razvija u to vrijeme i svoj marketing, pa se već 1919. bilježi prvi "hit" izdan u preko milijun primjeraka (pjesma "Whispering" u izvedbi orkestra Paula Whitemana). Fono zapisi iz toga vremena, premda vrlo značajni za razvoj, imali su mnoge nedostatke; nisu mogli zabilježiti i reproducirati tonove niskog registra, nedostajala im je dinamika i plastičnost. Veliko poboljšanje u snimanju zvuka predstavljao je pronalazak električnog snimanja pomoću mikrofona. Prvi tonski zapisi snimljeni elektronskim postupkom pojavljuju se na gramofonskim pločama 1925. Bile su to ploče sa snimkama Chopinovih i Schubertovih djela u izvedbi A. Cortota. Pronalazak snimanja pomoću mikrofona i istovremeni pronalazak električnog gramofona, omogućili su realizaciju znatno vjernije reprodukcije zvuka. Značajan je događaj u razvoju tonskog zapisa predstavljala prva javna demonstracija snimanja zvuka pomoću magnetofona na Berlinskoj izložbi 1935. godine. Tonski zapis načinila je tvrtka AEG koristeći BASF magnetofonsku vrpcu. Nedugo zatim napravljen je prvi potpuni magnetofonski zapis Mozartove 39. simfonije. Veliki umjetnički i tehnički uspjeh predstavljala je magnetofonska snimka (realizirana optičkim sustavom) filmske glazbe za Disneyjev animirani film "Fantazija". (Izvedbom je ravnao Leopold Stokovski.) Primjena tonskog zapisa (industrija gramofonskih ploča) doživljava pravi "boom" nakon Drugog svjetskog rata, kada veliki izdavači počinju osvajati svjetsko tržište. Godine 1948. tiska se prva LP ploča promjera 30 cm, koja je imala mogućnost tonskog zapisa od 23 minute na svakoj strani, a reproducirala se brzinom od 33 i 1/3 okretaja u minuti. Nova ploča imala je mikrobrazde i bila je izrađena od nelomljivog materijala - VINILITA. Prve ploče od vinilita izradila je američka tvrtka "Columbia". Otklonjeni su prijašnji nedostaci, ponajviše lomljivost, šum i kratko trajanje (najviše 4 min). Novi nosač zvuka omogućio je visoko vjernu reprodukciju (HIGH FIDELITY). 116