ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)
Strana - 72
M. Kukuljica, Metode, mjere i otvorena pitanja zaštite filmske građe. Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 69-84 Kad je riječ o trajnom čuvanju filmske građe na zapaljivoj filmskoj podlozi, to ostaje otvoreno pitanje oko kojeg se mnoge europske zemlje nisu složile i svaka ga rješava u okviru svojih mogućnosti, iskustava, i zasebnih pristupa. Osnovno je pitanje da li čuvati originalne izvorne materijale na zapaljivoj podlozi i nakon prebacivanja na nezapaljivu filmsku vrpcu. Zapadna Njemačka imala je nekoliko gorkih iskustava s teškim posljedicama (eksplozije spremišta i veliki požari) i zabranila je čuvanje zapaljive filmske građe. Bivša DDR je zbog izuzetno velike količine filmske građe na zapaljivoj filmskoj podlozi (preko 30 milijuna metara) prišla jedina u Europi izgradnji zasebnih spremišta koja svojim tehnološkim rješenjima omogućavaju trajno čuvanje zapaljive filmske građe, onemogućavaju njeno oštećivanje odvodnjom dušičnog dioksida jer su procijenili da je nemoguće osigurati tako velika financijska sredstva za prebacivanje čitavog materijala na nezapaljivu filmsku vrpcu. Međutim, izgradnja posebnih spremišta za čuvanje filmske građe na zapaljivoj podlozi tako je složen i kompleksan zadatak te istodobno financijski skup projekt da niti jedna druga zemlja nije prišla izgradnji takvih zasebnih spremišta već se takva građa nastoji dislocirati i čuvati u osamljenim objektima izvan naselja ili daleko od nekih drugih vrijednih objekata. S arhivskog i filmološkog stajališta smatramo da je potrebno sačuvati najvrednija ostvarenja kratkometražnog i dokumentarnog filma na zapaljivoj filmskoj vrpci, jer prebacivanjem na nezapaljivu filmsku vrpcu nije moguće dobiti sve slikovne karakteristike originalnih materijala na zapaljivoj filmskoj vrpci (gustoća slike, mekoća i struktura likovne podloge). Tijekom 1990. i 1991. godine Kinoteka Hrvatske obavila je reviziju filmskog fonda na zapaljivoj filmskoj vrpci i budući da nije nađeno rješenje, a ni financijska sredstva za izgradnju ili adaptaciju posebnog spremišta za trajno čuvanje zapaljive filmske vrpce, određena su najreprezentativnija filmska djela kratkometražnog i dugometražnog igranog filma iz raznih vremenskih razdoblja, koja se pod određenim rizikom i nadalje čuvaju u svom izvornom obliku, dakle na zapaljivoj filmskoj podlozi u neadekvatnom spremištu te nužno s vremenom propadaju. Ovaj problem trebalo bi inicirati te u suradnji s drugim filmskim arhivima i kinotekama bilo u okviru kulturne suradnje Alpe Adria ili pak preko suradnje srednjoeuropskih filmskih arhiva dogovoriti ili možda čak prići izgradnji zajedničkog spremišta za čuvanje zapaljive filmske grade, jer niti jedna od manjih europskih zemalja nema na zadovoljavajući način riješen ovaj problem. 2. Spašavanje filmske građe na substandardnim formatima (9,5 mm, 8 mm standard i 16 mm preokretni) 1927-1975. godina U cijelom svijetu je filmska baština, kao dio cjelokupne kulturne baštine, podložna najvećem stupnju uništenja. Prema podacima u pojedinim publikacijama UNESCO-a u svjetskim razmjerima potpuno je izgubljeno preko 60% snimljenih filmskih materijala, posebno iz razdoblja nijemog filma, kao i građe nastale prije drugog svjetskog rata. 72
