ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 208

M. Peremin, Spisi komercijalne uprave za Senj, Karlobag, Kraljevicu i Bakar, god. 36 (1993) str. 207-221 Arh. vjesn., Prepuštanjem Rijeke i Hrvatskog primorja ugarsko-hrvatskim, odnosno krajiškim vlastima završava se razdoblje neposredne habsburške uprave ostvarene nad ovim područjem već krajem 17. st. Naime, nakon Zrinsko-Frankopanske urote 1670. godine, izvršena je konfiskacija njihovih imanja koja su zauzimala prostrano područje Banske Hrvatske, na potezu od Međimurja sve do Hrvatskog primorja. No konfiskaciju nije obavilo jedno tijelo nego, u skladu s labirintom tadašnje centralne uprave, nekoliko njih: centralne bečke vlasti, ugarska tijela i krajiške vlasti. U načelu je svako zaplijenjeno dobro pripadalo kraljevskom fisku, dakle Ugarskoj komori i njezinim organima. Međutim, konfiskacija pada u razdoblje kad odnos između bečke i Ugarske komore nije još potpuno utvrđen i kad su bečka centralna tijela nastojala na štetu ugarske uprave pod svoju vlast podvrći što više novostečenih područja. U toj je diobi Ugarska komora dobila sjeverne—hrvatska dobra (Međimurje), a Karlovački generalat, odnosno Dvorsko ratno vijeće u Beču zajedno s Dvorskom komorom u Beču, sve ostalo, uključujući i dobra u Primorju. Primorska dobra su bila pod upravom Dvorske komore u Beču kratko vrijeme tj. do 1692.

1 godine kad üi je zajedno s imanjima Ozalj, Brod i Čabar kupila Unutarnjoaustrijska komora u Grazu. U njezinim rukama ona su ostala do 1749. godine.

2 Habsburgovci su primorska imanja Zrinskih (Bakar, Bakarac, Kraljevica, Selce, Crikvenica) najdulje zadržali, dok su njihove posjede u zaleđu prepustili raznim velikašima. Habsburgovci će se za Senj zainteresirati nakon Velikog rata (16831699) i turskog povlačenja iz Podunavlja kad su oslobođene gotovo cijela Ugarska i Slavonija. Senj gubi vojnoobrambeni značaj, a dobiva na važnosti u trgovačkom i pomorskom smislu, u skladu s novom državnom politikom Beča koja se od kraja 17. st. razvija na merkantihstičkim načelima. Zbog toga se grade ceste i vodni putovi te vodi borba za slobodnu plovidbu Jadranom. Nju je Karlo VI. proglasio već 1717. godine, a Trstu i Rijeci, lukama koje su Habsburgovcima bile najvažnije, dodijelio je 1719. godine status slobodnih luka. Nakon rata za austrijsko nashjeđe (1740-1748) Jadran je za Habsburgovce još više dobio na značenju u gospodarskom smislu. Naime, taj je rat razotkrio mnoge slabosti unutarnje organizacije Monarhije, zbog čega se ukazala potreba za odgovarajućim reformama u državnoj upravi, financijama i upravno-političkom sustavu. 1 F. Hauptmann, Jugoslavensko-mađarski arhivski pregovori i njihovi rezultati, Glasnik arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine, god. I, knj. I, 1961, str. 32; B. Zmajić, Sređivanje fonda Uprave primorskih dobara, Arhivski vjesnik, III, 1960, str. 406. 2 O komori vidi: I. Karaman, Neke nove austrijske publikacije, Arhivist 1-2, Beograd, 1958, str. 132. 208