ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 59

Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik, 34-35(1991-1992), 35-36, str. 53-64 Pazinu..."; ali, dalje nije mogao, jer se dio slušalaca na galeriji razgalamio, a talijanaško-talijanski zastupnici demonstrativno su napustili sabornicu. Predsjednik je ispraznio buntovnu galeriju, Laginji dozvolio da i dalje govori hrvatskim jezikom, ali Laginja je nastavio na talijanskom, jer je smatrao besmislenim da ga ne sluša protivnička stranka. Laginja se poslije, nakon izlaska iz sabornice, jedva dočepao sigurnoga konačišta, a slijedećeg je dana potajno jedva uspio napustiti Poreč. God. 1888. tršćansko je Namjesništvo Primorja javilo Istarskom saboru da se interpelacije moraju primati u bilo kojem pokrajinskom jeziku, pa su hrvatski zastupnici povremeno koristili to svoje pravo. Ali, još i 1894. god. vladin je povjerenik u Istarskom saboru izjavljivao da će, doduše, svaki spis na "slavenskom" jeziku biti primljen u Saboru, no, da će talijanska većina na njih odgovarati kako sama odluči s obzirom na to da je talijanski jezik poslovni jezik u Saboru. Na to su - umjesto da govore - hrvatski zastupnici počeli čitati svoje interpelacije, naravno, na hrvatskom jeziku. Značajno pitanje u saborskim raspravama bio je i problem školstva. Tako se, npr., 1868. god. raspravljalo o tome da pazinska gimnazija prede s njemačkog na talijanski nastavni jezik, na što su reagirali namjesnički organi iz Trsta s opaskom da u pokrajini već rade dvije talijanske gimnazije, dakle trebalo bi od sada raditi u korist slavenskoga i njemačkog jezika. No, borba za hrvatsku gimnaziju nastavlja se u Saboru desetljećima, do 1899. godine, kada je ona zaista otvorena - kao prva - u Pazinu. Talijanaško-talijanski zastupnici sistematski su odbijali ili opstruirali prijedloge da se proširi ili barem pomogne hrvatskom i slovenskom školstvu; štoviše, njihov zastupnik Sbisa je 1871. god. protestirao: "Zar je naša dužnost da Slavene probudimo...?" Važno pitanje vlasti u pokrajini ležalo je i u konstrukciji općinskih meda. Tako su talijanaško-talijanski zastupnici rano shvatili da je taj problem zapravo pitanje opstanka njihove vlasti. Naime, kao što je spomenuto, njihova puna vlast se prostirala uglavnom u gradićima i gradskim centrima, a iz njih na prostrana hrvatska (i slovenska) područja Istre i otoka. A god. 1861. bile su u Istri 142 mjesne općine, stoje išlo na štetu talijanaško-talijanskih interesa. Zato se išlo na okrupnjavanje općina i to tako da ih je 1868. god. ostalo samo 46 (god. 1918. bilo ih je 53). Naravno, kako je jačao hrvatski nacionalni pokret, niz je tako stvorenih općina s hrvatskom većinom stanovništva ipak postupno počeo prelaziti u hrvatske ruke. Saborska je većina tada pošla suprotnim putom - nastojala je te sada velike hrvatske općine podijeliti na manje; takav je slučaj bio, npr., s općinom Krk na o. Krku, koja je podijeljena na tri manje općine kako bi u njima prevagnuo talijanaško-talijanski utjecaj. 5. Spomenuli smo početak borbe za nacionalnu ravnopravnost u oblasti slobodne upotrebe jezika. Naime, službeni jezik u Saboru te u pokrajini u cjelini bio je talijanski, bez obzira na hrvatsku većinu. Samo dva-tri puta je, kako je rečeno, pokoji hrvatsko-slovenski zastupnik progovorio poneku narodnu riječ, ali tek od 80-tih godina dalje započela je življa upotreba 59