ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 54
Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992). 35-36, str. 53-64 U pokrajini je, pa tako i u razdoblju djelovanja Istarskog sabora (1861-1916), najveći broj stanovnika bio hrvatske nacionalnosti, no u javnom životu, tj. i u njegovom upravnom dijelu apsolutno je dominirao talijanski jezik. Vladajuću grupu sačinjavali su pripadnici talijanske manjine te talijanaši - pripadnici hrvatskog i slovenskog naroda koji su sebe smatrali Talijanima. Taj uski talijanaško-talijanski sloj, zajedno s malim brojem germaniza tors ici nastrojenih austrijskih činovnika živio je uglavnom u gradićima, najviše na zapadnoj obali Istre. Iako malobrojna, ta tanka gradansko-polufeudalna grupacija u svojim je rukama držala sav ekonomski, a time i politički, kulturni i prosvjetni život pokrajine. Stoljećima privilegiran, taj tanki sloj sačuvao je vladajuće pozicije i u 19. stoljeću, i nakon velikih promjena što su izazvane revolucijama 1789. i 1848. godine, a koje su sa znatnim odjecima protutnjale Europom. On i dalje u svojim rukama drži svu političku, ekonomsku i prosvjetnu vlast. Razdoblje je to sve brže industrijalizacije Europe, koja je postepeno dodirivala i Istru s otocima. Međutim, ti su dodiri bili slabi, naročito zbog inertnog stajališta talijanaško-talijanskog vladajućeg sloja, koji je živio od iskorišćavanja poljoprivrednoga, uglavnom hrvatskog i slovenskog stanovništva, te od državnih službi. U gospodarskom pogledu Istra je ipak pod neposrednim, iako samo manjim utjecajem tri velika rubna centra u kojima su promjene žive - Trsta, kao najvećeg austrijskog pomorskog centra, Rijeke, koja izrasta u najveći mađarski pomorski emporij, i Pule, koju Austrija upravo u tome razdoblju razvija u svoju najveću ratnu luku; u te gradove odlazi dio stanovništva Istre i otoka. Istovremeno, drugdje u Europi sve prodornije nadiru moderni nacionalni vjetrovi; u Banskoj Hrvatskoj i u Italiji, npr. dovršavaju se narodni preporodi. I u istarsko-otočnoj pokrajini ima njihovih odjeka, pa i znatnih, tako da u razmatranome periodu upravo u Istri i na kvarnerskim otocima - u zakašnjenju na svoju maticu - traje hrvatski narodni preporod. Ipak, veoma je snažan negativni talijanaško-talijanski ekonomski, politički, kulturni i prosvjetni pritisak na većinsko hrvatsko pučanstvo, tako da i njegova denacionalizacija napreduje ubrzanim tempom. Naime, predstavnici manjinskog, vladajućeg sloja - veoma obrazovani - svijetle poruke talijanskoga Risorgimenta tumače na svoj, veoma osebujan način, u nacionalistički sve izraženijem iredentističkom duhu, tumačeći da su Talijani Istre oduvijek njeni starosjedioci, a da su Slaveni samo došljaci koji su - k tome - ostali i necivilizirani barbari. Ipak, osobito pod utjecajem Rijeke i nagloga ali relativno kratkoga pomorsko-brodarskog prosperiteta na bazi jedrenjaka, dolazi do stvaranja nešto sitnoga građanstva i među Hrvatima, osobito u gradićima sjeveroistočne Istre, te na otocima. Sistem je, dakle, i poslije pada neoapsolutizma, od početka 60-ih godina dalje, sa Saborom i vladom pokrajine na čelu, isključivu vlast i dalje davao već i inače povlaštenoj staroj talijanaško-talijanskoj vladajućoj grupaciji, koja se kampanilistički ponaša u vrijeme brzih kretanja u suvremenom svijetu. Tako se, npr. veoma sporo rješavaju problemi u vezi s raskmećivanjem, nepripremljeno se dočekuju propast jedra i pobjeda pare (što rezultira propašću veoma propulzivnih grana privrede - brodogradnje i brodarstva u Istri) te pojave boleština vinove loze. U suštini slabe su, kao što 54
