ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 249

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 243-286 novouvedene discipline pomoćnih povijesnih znanosti. Nailaskom na Tanodija i pobližim upoznavanjem s njim dobrano je laknulo i jednome i drugome: prvome zbog toga što je najzad mogao popuniti prazninu na novoosnovanoj katedri, a drugome što je konačno došao do željenog i pravog radnog mjesta. Napokon mu je svanulo. Bilo je to u lipnju 1953. kada dolazi na čuveno Sveučilište u Cordobi. Uskoro izlazi na glas kao jedini profesor paleografije i diplomatike u Argentini. Doživjet će sve to kao zagrljaj s uglednom ustanovom. Kako vidimo, Tanodi u presudnim trenucima cjeliva i grli svoju drugu domovinu Argentinu. Dozreo je također trenutak da mu iz Zagreba stigne obitelj. Tako je otpočela treća i posljednja faza njegova životnog i radnog vijeka. Organizator i promotor arhivističke struke u Argentini Tanodi zatim piše da je u Cordobi pustio korijenje [Eché raices en Cordoba). Obitavalište mu je bilo u vlasništvu Sveučilišta. Od 1956. predaje i srednjovjekovnu povijest. Više godina predavat će i Uvod u povijesne znanosti (Introducíon a los Estudios Historricos). U tim njegovim nastojanjima, posebice oko provedbe zadataka iz arhivistike, punu su mu podršku pružili dr. Ceferino Garzon Maceda, direktor Instituta za amerikanološka istraživanja {Instituto de Estudios Americanistas) i prof. Adelmo Montenegro, dekan Filozofskog fakulteta. Svoj nastavno-istraživački rad zamislio je u tri pravca: rad s učenicima, pripremni rad s nastavnicima i najzad ono što mu je oduvijek posebice ležalo na srcu, tj. vlastiti istraživački rad kao i rad s mladim ljudima na tom strasnom polju. Dr. Z. Tanodi je čovjek koji ničemu ne pristupa i ništa ne radi nasumce. Tako je već 1954. razradio program za sustavno upoznavanje arhiva. Do njega u međuvremenu stižu izvješća o nekim nedostacima u bogatim cordobskim arhivima. Uz pomoć nekolicine mladih kadrova postavio je dijagnozu postojeće situacije u najvažnijim arhivima u zemlji. Uočljiv je prije svega bio nedostatak stručno osposobljenog osoblja. Logično je dakle bilo što mu se javila ideja o potrebi otvaranja arhivističke škole. Do njezina otvaranja dolazi već 1959. na Filozofskom fakultetu. Kao njezin utemeljitelj i prvi upravitelj, tu je Školu Tanodi zamislio kao institut. Osim kao učilište, Škola je imala funkcionirati i kao centar za istraživanje, savjetovanje i koordinaciju rada i djelovanja na području arhivstva. Budući da je bila jedina u zemlji, bila je dakako u funkciji osposobljavanja kadrova za potrebe cijele zemlje, sve dok nisu utemeljene i druge, posebice u Buenos Airesu. Kraj sveg dobro programiranog i upornog rada, nije se dalo sve provesti. U nedostatku ekonomskih sredstava nedostajalo je i stipendista. Mnoge su namjere pale u vodu. Novih katedara nije bilo u očekivanom broju. Nešto bolje je stvar stajala s Arhivističkim danima {Jornadas) koji su prvi put organizirani 1959, a drugi 1969. Tanodi je držao da ih je potrebno održavati svake 2 godine. Tako su treći održani 1971. u Buenos Airesu. No, između trećih i četvrtih interval je potrajao punih 13 godina. 249