ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 137

Ivan Pederin. Organi Austrijskog nadzora nad tiskom u Dalmaciji poslije 1848. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 121-138 Pošta je surađivala s redarstvom pa je davala Namjesništvu podatke tko prima kakve listove iz inozemstva (602 IX

2/2 2490). Ako je u inozemstvu izlazio neki list koji vlasti nije bio po ćudi Taaffe bi naložio pošti da tom listu "ukine postdebit" pa pošta taj list ne bi primala na otpremu (602 IX

2/2 2167 2282). Taaffe bi mogao zabraniti samo cislajtanskoj pošti otpremu nekog lista, no nerijetko bi i kraljevsko madžarsko ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo otpremu tog lista u zemljama krune sv. Stjepana. Listove jedne pokrajine pošte često ne bi htjele otpremati u drugu. Kad bi se nekom listu "ukinuo postdebit" Namjesništvo bi zatražilo od svih okružnih poglavara informacije da li, odnosno tko, u njihovom gradu čita predmetni list. Zadarski "Narodni list" nije se npr. smio otpremati niz godina u Bosnu i Hercegovinu. Tek 21. lipnja 1889. na prijedlog Zemaljske vlade u Sarajevu vraćen mu je "postdebit" za Bosnu i Hercegovinu (611 IX

2/2 2185). Vlast, koja je u osamdesetim godinama postajala sve osornijom, morala je iznaći način da se ne dogodi da zabrana dođe u času kad je naklada već krenula u distribuciju. Tako je urednik autonomaškog "II Dalmata" Vicenzo de Benvenuti prosvjedovao 26. lipnja 1885. (602 IX

2/2 1817 2030) kod Namjesništva što su žandari bez naloga upali u tiskaru Špira Artale u Zadru, gdje se list tiskao i zaplijenili nakladu. Zadarski okružni poglavar Nasso odgovorio je 16. srpnja 1885. da je on poslao žandare jer. mu je urednik kasno poslao obvezatni primjerak pa bi naklada bila krenula u distribuciju da se čekao nalog. Znalo se dogoditi da su se primjerci nekog zabranjenog lista tajno dijelili kao primjerci autonomaškog lista "La Difesa" u Splitu (609 IX

2/2 1913 2479). Okružni poglavar je inače primao prijave o pokretanju časopisa, a izdavao je dopuštenja za otvaranja tiskara ili ih je odbijao, kao što je 10. veljače 1888. odbio molbu Antonija Bajamontija u Splitu koji je želio otvoriti tiskaru (609 IX

2/2 430). Mehanizam zabrane izgledao je prema tome ovako: Okružni poglavar je kao poznavalac državne ideologije koja je dolazila preko pisama Ministarstva unutarnjih poslova i državnog novinstva u Beču davao obvezatan primjerak na čitanje svom činovniku koji bi ga na neka mjesta upozorio. Tada bi okružni poglavar zaplijenio nakladu nekog lista. Potom bi sud na prijedlog državnog odvjetnika donio odluku kojom bi gotovo uvijek potvrdio odluku okružnog poglavara. Okružni poglavar bi o tome obavijestio Namjesništvo, koje bi Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču poslalo obično prijevod inkriminiranog članka. Okružni poglavar igrao je u tom postupku ključnu ulogu kao glavar političkog redarstva u gradu s osjećajem za politički dopustivo i nedopustivo. Okružni poglavar je k tome znao što tko misli i što tko radi, koje listove čita, s kim se dopisuje, da li čita, i ako da, koje strane listove čita i s kim se dopisuje u inozemstvu. Znao je tko se s kim druži, kakve pjesme pjeva i kako se odijeva i iz svega toga izvlačio zaključke o političkom liku i ideološkim nazorima svakog građanina. Dakako, okružni poglavar ravnao se prema direktivama Eduarda Taaffea, koje je on slao iz Beča Namjesništvu uzimajući u obzir unutarnju i vanjskopolitičku situaciju Carevine, podatke međunarodne i unutarnje 137