ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 103

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889-4989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—

MO. rani njegovim sudovima, po kojima je original Trpimirove isprave bio napisan rimskom kurzivnom minuskulom, a Muncimirove karolinom«.

9 No poslije 1945. začudio nas je stav na katedri hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslije odlaska Barade s te katedre obje su ove isprave proglašene falsifikatima, što je u naučnoj historijskoj javnosti izazvalo samo začuđenje i podsmijeh! Iste one 1938. godine izlazi mu popularni članak Bašćanska ploča (Zlatno klasje I/l, Zagreb 1938), a 1940. Nadvratnik VII stoljeća iz Kaštel Sućurca (Serta Hofflleriana, Zagreb 1940), gdje polemizira i s drom Ljubom Karamanom o tome spomeniku koji stavlja u II polovicu VII st. Kao rad treba navesti i Baradin Skup splitskih povijesnih izvora (Nastavni vjesnik XLIX, Zagreb 1940/41), gdje on raspravlja i o historijskoj vjerodostojnosti izvora Qualiter, kako ga je prozvao, te o »De Gestis Mihe Madija de Barbezanis, Tabuli A. Cutheisa«, o Memoria — kronotaksi nadbiskupa solinsko-splitskih i po prvi puta u nas o spisu »Reges Hungariae« u Tominoj HSP ili HSMA. Cilj ove rasprave bio mu jc da upozori na jedan primjer pogrešnog pisanja »koliko još treba pionirskog rada u sakupljanju materijala da uzmognemo dobiti solidno pisanu hrvatsku povijest. Priručnici hrvatske povijesti niču kao gljive, ali ovaj primjer rješava činjenicu, zašto se vrijednost njihova kroz kratko vrijeme izjednačuje sa onom njihovih korica.« Kao knjiga bila je Hrvatska povijest za 8. razred srednjih škola (Zagreb 1941, 5—77 i II izmijenjeno izdanje, Zagreb 1943), čiji su uz Baradu bili autori i L. Katić i J. Šidak. U svome tekstu Barada je dosta slobodno, na osnovu izvora, iznio ondje svoje poglede na starije razdoblje hrvatske povijesti, a period povijesti Dalmacije od 480—1400. g. opisao je u Hrvatskoj Enciklopediji (IV, Zagreb 1942), čiji je bio jedan od urednika za hrvatsku povijest, a u kojoj je obradio i nekoliko natuknica (npr. Biograd n/m). Zatim daje prilog Iz hronologije hrvatske povijesti (Časopis za hrvatsku poviest I/l

—2, Zagreb 1943) i raspravu Postanak hrvatskog plemstva (Časopis za hrvatsku poviest 1/3, 193—218), o kome detaljno piše na osnovu »Qualitera« (današnje: Pacte: S. A.), kako ga je prozvao i u čiju izvornost uopće ne sumnja, jer je taj spis i on kao i Rački i Šišić proučio i sa paleografske i diplomatičke strane, dok cijeli niz ostalih historičara sve do tada uopće nije tako postupilo, nego su pošli sasma drugim već unaprijed ucrtanim putem, koji ih je odveo na postanak »apendikule« kao failzifikata ili u 13. ili u 14. stoljeću.

10 Nadalje u toj raspravi »o postanku hrv. plemstva »Barada uz to i ubioira sjedište 12-o hrvatskih plemena te na kraju tvrdi da »za narodne dinastije u Hrvatskoj nije bilo plemstva. Od 13—15. st. imamo tri vrste: plemstva dvanaest plemena, donacionalno plemstvo (= vlastela) i ono plemensko 9 Ondje V/l—

2, Ljubijana-Zagreb-Beograd 1939, 315—317. 10 Usp. Antoljak, S. Paota ili concordia od 1102. godine, Zagreb 1980, 236. 103