ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 36

Miroslav Bertoša, Pogledi D. Šepića na jadranski iredentizam. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 35—40. ___ slavenskog pitanja uopće; ono je prisutno i u njegovim današnjim naporima da — unatoč poodmakloj životnoj dobi i narušenom zdravlju — upravo knjigom o političkim odnosima vezanim za jadranski prostor

1 okruni svoj znanstveni opus. U šepićevim su tekstovima jasno markirane dvije osnovne crte interpretacije: a) istraživanje bitnih odrednica talijanskog iredentizma; b) proučavanje najreprezentativnijeg i inajamblematičnijeg dijela o »jadranskom iredentizmu« — istoimene knjige Angela Vivantea. Proučavajući »jadranski iredenitizam« i Vivanteovo djelo o njemu šepić je zapravo retrospektivno uranjao u svijet svojih osobnih preokupacija, angažiranja, strepnja i nadanja.

.. Ponikao u pokrajini koja je bila jedan od glavnih »objekata« iredentističkih posizanja, Šepić je od ranih dana svojeg ljudskog i intelektualnog sazrijevanja nosio u sebi nacionalno-politički i socijalno-oslobodilački kompleks »Julijske krajine« i nastojao vlastitim snagama i entuzijazmom mladosti poduzeti korake za poboljšavanje uvjeta civilizacijskoga suživota na tom uzburkanom geopolitičkom prostoru. Šepićeve interpretacije iredentizma predstavljaju znanstvenu obradu jednog razdoblja i jednog političkog, nacionalnog, strateškog, društveno-ekonomskog i kulturnog fenomena koji je veoma dugo, osim rijetkih iznimaka, bio predmet političkh/politiikanskih izvrtanja i publicističke površnosti. Još uvijek nije napisana objektivna monografijska studija o iredentizmu i njegovim posljedicama na talijansku, austrijsku, južnoslavensku/jugoslavensku politiku, na društveni razvoj i međunacionalne odnose u graničnom području između slavenskog, romanskog i germanskog svijeta. Nekoliko radova akademika Šepića

2 predstavlja u znanstvenom pogledu dosad jedini pokušaj sintetičkog definiranja te važne pojave. Šepić je dobro uočio da se u talijanskoj historijskoj znanosti i publicistici iredentistički fenomen svodi na uže razdoblje povijesti Italije (približno od »Rilsorgimenta« do konca prvoga svjetskoga rata), da je vezan najvećim dijelom za talijansko-austrijske odnose, Parišku mirovnu konferenciju 1919—20 i diplomatske pregovore u jugoslavensko-talijanskoj granici, ali je upozorio i na žilavi kontinuitet ideja iredentizma, posebice u doba fašizma, u razdoblju poslije drugoga svjetskoga rata, pa i u novije vrijeme. A upravo je taj »iredentizam prve polovice XX« i kasnijeg razdoblja slabo istražen i često prešućivan. Šepić je senzibilitetom vrsnog historičara političke historije, dobro 1 Izjava samog D. Šepića u razgovoru s autorom ovog priloga, 2 Dragovan Šepić, Angelo Vivante i talijanski iredentizam na Jadranu, Zbornik Historijskog instituta JAZU 5, Zagreb 1963, 89—105; isti; Transformacije iredentizma, Istra XII, 6, Pula 1974, 9—17; isti Talijanski iredentizam na Jadranu. Konstante i transformacije, časopis za suvremenu povijest VII, 1, Zagreb 1975, 5—31; isti, Gli Slavi del Sud e Viredentismo adriatico, Rivista di Studi Politici Internazionali XLVII, 2 Firenze 1980, 237—245. 36