ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 33
Mirjana Strčić, Dragovan Sepić i Hrvatski narodni preporod u Istri. Arhivski vjesnik, -32/1989. _sv. '33, str. 29—34. jesnog procesa, ipak valja naglasiti da je suština toga procesa i te kako sagledljivija nakon čitanja Šepićeve rasprave, sa svim njegovim specifičnostima u odnosu na ostale hrvatske krajeve, nešto kasnijim početkom nego u Banskoj Hrvatskoj ili relativno neujednačenim razvojem, s periodima naglijih uspona ili, pak, stagnacije,, pa čak i padova. Autor koji je, uvjetno rečeno, »specijaliziran« za kraj XIX. i početak XX. stoljeća, maestralnim je zahvatom sagledao cijelo prošlo stoljeće, od odjeka talijanskoga Risorgimenta i našega ilirizma u Istri, 1848. godine kao potvrde već prisutnoga procesa oblikovanja hrvatske nacionalne svijesti u istočnoj Istri, smišljenijega — iako još neorganiziranoga — rada tijekom 50-tih godina, same složenosti nacionalne borbe u Istri, do evolucije dvije hrvatske integracijske ideologije — jugoslavenske (štrosmajerske) i hrvatske (pravaške) — u drugoj polovini XIX. st. te, ponovno potvrđene, uoči prvoga svjetskog rata. Nadopunjena osvrtom na izbor najznačajnijih naših i talijanskih autora koji su se bavili tim problemom, Šepićeva je radnja (od 1981) do sada najcjelovitiji doprinos poznavanju toga vrlo osjetljivog problema u našoj historiografiji. Bez detaljiziranja — o tome će danas ovdje govoriti drugi — na isti način i apostrofiranu radnju o talijanskom iredentizmu na Jadranu valja izdvojiti kao primjer sintetskoga sagledavanja relevantne problematike. Moram ovom prilikom ukazati i na širinu Šepićeva pristupa općenito kada je riječ o društvenim kretanjima u Istri, koja je pod Habsburzima bila otcijepljena od svoje nacionalne matice, izdvojena u zasebnu pokrajinu, pa se — u sferi bečkih i talijanskih interesa — specifično i razvijala u svakom pogledu. Istraživači preporodnog razdoblja u Istri (pa i sama među njima) u svome promatranju specifikuma ekonomskog, političkog, kulturno-prosvjetnog, književnog razvoja — nailaze na toliko mnoštvo građe i životnog materijala unutar same Istre da ih oni na neki način apsorbiraju, uvuku u svoje izolirano ozračje, do ite mjere da istraživač i ne osjeti kako ne izlazi iz najuže zadanih okvira predmeta svoga istraživanja. Iskustvo pokazuje da prof. Šepić, u usporedbi s većinom znanstvenika, svojim radovima o Istri uvijek ponovno potvrđuje vrlo široke aspekte promatranja, izlazeći iz izoliranih obzora Istre u razmatranje međuodnosa i povezanosti toga konteksta s kretanjima koja se — u vidu koncentričnih krugova — šire prema ostalim hrvatskim krajevima, Habsburškoj Monarhiji općenito, Italiji i Evropi. Realno stanje u Istri, vrlo zapleteno klupko međuodnosa hrvatsko j slovenskih snaga i vladajuće grupacije, prof. Šepić uvijek povezuje s tananim pomacima na političkoj sceni izvan Istre, užoj austrijskoj i najšire evropskoj, što i daje sigurnost njegovu tumačenju nijansiranih pojava u razvoju društvenih prilika u Istri. . i 33