ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 206

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 159—207. MIROSLAV BERTOŠA, »MLETAČKA ISTRA U XVI i XVII STOLJEĆU«, I—II, Pula 1986, str. 839. Stoljeća koja Bartoša opisuje, stoljeća su mletačke vlasti, pod koju je najveći dio Istre potpao između XIII. st. i početka XV st. Poluotok, koji je bio blizu tuđinske metropole i na početku njezina limesa, mogao je u sretnijim prilikama napredovati. Međutim, kako pisac kaže: »Stoljeća prosperiteta Pre jasne Republike ne poklapaju se s napretkom njezina istarskog posjeda, ali će doba nazatka dovesti do katastrofalnog propadanja mletačke Pokrajine Istre«. Pisac naglašava kako »samo stotinu mletačkih milja istočno od veličanstvenih i skupih građevina Serenissime« u malaričnoj magli nazaduju »nekada perspektivni gradovi«. Mlečani su ih pretvorili u kolonijalni posjed, zanimljiv toliko koliko je koristan. Od XII. st. do druge pol. XVI. st. bilo je napušteno i nestalo je više od 70% sela, a ostalo je neobrađeno više od 90% zemljišta. Ratovi, kuge, malarija, klimatski faktori, glad i kolonijalni status prorjeđivali su i uništavali pučanstvo. Stvarnost pusta i neobrađena poluotoka uvjetovala je smišljeniju mletačku politiku naseIjivanja od XVI.* st. Proučavajući kolonizaciju pisac je došao do novih spoznaja, ispravio je neka zastarjela i pogrešna mišljenja i zaključio kako je kolonizacija bila trajan proces, prvenstveno gospodarski, ali i sa strateškim značenjem. Zadržavši se na primjerima neuspjelih (bolonjska ratarska kolonija 1560—67. i hajdučka 1671—75. u Puljstini) i uspjelih (naseljivanja Dvigrada t osobito Premanture) kolonizacija, Bertoša upućeno, sigurno, ponekad možda preoprezno, raspravlja o naseljivanju. Nije mimoišao ni nade kolonista ni otpor starosjedilaca, odustajanje i uspjeh, analizirao je asimilaciju i narodnosno prevladavanje, gospodarske oscilacije i mletačku politiku. Kolonizacija nije imala velikih rezultata, ali je u istarskim prilikama značila mnogo (1741. u mletačkom dijelu Istre bilo je 69 415 stanovnika, tj. 16 650 ili 31,55% više nego 1554), kako u demografskom tako i u ekonomskom smislu. Doseljenici su bili Talijani, Hrvati, Albanci, Crnogorci, Grci, dakle heterogeni odražaj mletačkog posjeda te dosega diplomacije i utjecaja. Mnogi se od njih nisu održali, čitave su se skupine povlačile u zavičaj, a najviše se održalo naših ljudi. Bertoša piše: »Uza sve što su migracijska strujanja iz južnoslavenskih pokrajina u Istru u XVI i XVII stoljeću bila etnički heterogena, ona su zadržala pretežno hrvatsko etničko obilježje. Prema Istri je u prvom redu bila usmjerena dijaspora hrvatskoga katoličkog žiteljstva iz zapadne Bosne, Hercegovine, Dalmacije, otoka i susjednih hrvatskih zemalja pod Austrijom«. To potvrđuju i jezikoslovna istraživanja. Skicirajući »osnovne crte istarske etničke situacije u XVI i u prvim desetljećima XVII stoljeća«, Bertoša utvrđuje kako se u južnoj Itsri etnički sastav počeo bitnije mijenjati u korist hrvatskoga u XVI st. i još više u XVII st., da u Dvigradu, Labinštini i Barbaštini doseljivanje povećava i učvršćuje autohtoni hrvatski element, iako u samom Labinu poslije jača talijanski, te da se u Balama hrvatski doseljenici izjednačuju s romanskim etničkim elementom. U Pazinskoj pak knežiji pod austrijskom vlasti seobe su »ojačale stare kompaktne hrvatske seljačke mase, ili popunile praznine nastale uništavanjem i bijegom hrvatskih starosjedilaca.«