ARHIVSKI VJESNIK 26. (ZAGREB, 1983.)

Strana - 134

Tatjana Ribkin-Puškadija — Mato Grabar, Korice »Cehovske knjige čižmarskog ceha-. Arhivski vjesnik, 26/1983, str. 133—139. Razloga tomu ima više. Valja imati na umu da je Zagreb u ono vrijeme imao manje od 5.000 stanovnika

3 od kojih većina nije bila pismena, pa je potreba za pisanom knjigom (kasnije tiskanom) ili »bijelom« bila relativno mala. U skladu s tim bila je i mala potreba za uvezivačima knjiga. Korisnici knjiga bili su u početku samo svećenici, a tek kasnije malobrojno plemstvo, bogatiji građani i konačno školstvo. U samostanima su na uvezivanju knjiga radili i klerici i laici — izučeni knjigoveže — o čemu će nekom drugom zgodom biti više riječi. Oni su obično radili i za potrebe crkve. No, knjigoveže su se izuzetno rijetko potpisivali na svojim proizvodima, pa nam njihova imena najčešće nisu poznata ili su neka od njih poznata indirektno iz drugih izvora (računi, razni ugovori, popisi osoblja samostana sa zanimanjima i godinama djelovanja i si.). Jedan od razloga takvomu stavu je »ukloniti se od tašče slave«, a još vjerojatnije i to što je knjigoveža bilo malo pa je »samo po sebi« bilo jasno tko je određeni rad izveo. Osim toga u većini slučajeva takvi uvezi nisu bili značajnija umjetnička djela već solidan obrtnički rad, pa tako ni naručitelji ni izvršitelji usluga nisu smatrali potrebnim označiti tko je uvezao knjigu. Tek razvojem školstva i osnivanjem prvih tiskara u Zagrebu (kraj 17. stoljeća), pojavljuje se neprekidno niz knjigoveža-obrtnika koji su najčešće istodobno bili i knjižari. Njihova imena možemo naći u tada već sve brojnijim dokumentima. No, još uvjek ne možemo tvrditi tko je od njih i koji posao izvršio, iako je posve sigurno da je određene knjige uvezivala ista ruka u isto vrijeme. Jedan od vjerojatno najstarijih do sada nađenih zapisa o uvezivanju knjiga u Zagrebu potječe iz 1508. godine

4

: »Item dedi in vigilia Assumpcionis béate Marie Virginis domino magistra Benedicto subcustodf pro ligandis libris et reformacione vestium sacerdotalium flor. quator«

6 3 Stjepan Krivošić, Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine 19. stoljeća, Zagreb, 1981, na str. 4—5. 4 Usporedbe radi može se spomenuti rad Branka Fučića, Knjigoveža — glagoljaš pop Grgur Kraljić iz Senja (1497—1502), Senjski zbornik 6, 1973—1975, str. 55—70, kao i veći broj knjigoveža koji su već u 15. i 16. st. radili u Dubrovniku, a koje spominje Zdravko Šundrica, Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva. Arhivist 29 (1979) 1—2, 23—36. Realno je pretpostaviti da su i uz naše najstarije tiskare: Senj (1493—1509), Rijeka (1530—1531), Nedelišće (1574), Varaždin (1586— —1587) postojale osobe vješte uvezivanju tiskanih knjiga, ali se one obično ne spominju izričito. 5 Kanoniku kustosu bilo je »povjereno čuvanje crkvenih dragocjenosti i crkvenog ruha, osim toga bijaše čuvarom pismah kaptolskog arhiva. Morao se također brinuti za to, da crkva bude uvjek čista, da se crkveno ruho, posuđe i knjige bogoslužne neoštete ili da nepropadnu.« I. K. Tkalčić Povijesni spomenici slob. kralj, grada Zagreba, sv. 1. Uvod, Zagreb 1889, str. CXVIII. Realno je pretpostaviti da je kanonik kustos, slično kao i kanonik lektor i kanonik kantor imao svojega podkustosa (subcustos) koji ga je trebao pomagati u njegovoj službi. Isto, str. CXVII. 6 Povijesni spomenici, n. dj., sv. 11. (Popisi imovine i računi), str. 305. 134