ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 75

Miroslav Tuđman, StruKtura i geneza informacijskih sustava. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 65—90. nacije u Evropi formirale nakon francuske revolucije. Međutim, pod konac 19. i početkom 20. stoljeća, kada su se počele sve izrazitije diferencirati suprotnosti građanskog društva (na nacionalnom planu kao sukob klasnih interesa), tada počinje naglo padati društveno-palitički utjecaj čitaonica, premda rad na osnivanju čitaonica postaje sve intenzivniji a karakter čitaonica sve raznovrsniji. Uz čitaonice općeg tipa osnivaju se čitaonice kulturnih, stranačkih, klasnih, vjerskih, organizacija, ustanova i pokreta (Enciklopedija — str. 606). Nas na ovom mjestu ne interesira povijest i geneza razvoja narodnih čitaonica, već njihova organizacija i društvena uloga. Njihova organizacija rada, metodologija obrade, veličina fondova, broj ljudi (korisnika), itd., bili su prema današnjim mjerilima vrlo skromni, a ipak su čitaonice bile onda (ono što bismo danas zvali informacijskim sustavom ili službama) začuđujuće efikasne i utjecajne. Nas interesira upravo taj fenomen. Objasniti tu pojavu možemo jedino time što je rad tih narodnih, ilirskih, hrvatskih čitaonica bio povezan s globalnim društvenim interesima. Štoviše, ti interesi, s obzirom na konkretne političke prilike, mogli su se svesti na zajednički nazivnik i na političkoj, privrednoj, kulturnoj razini. Imali su zajedničku svrhu: konstituiranje hrvatske nacije i određenje njezina kulturnog, društvenog i političkog identiteta. Utoliko, narodne su čitaonice svojom organizacijom i djelatnošću dijelile, stvarale i ostvarivale onaj pogled na svijet, one vrednote i pravila ponašanja koje je pokrenuo ilirski preporod. Zato je predmet i sadržaj njihove djelatnosti bio pravo na hrvatski jezik, političke slobode, ekonomski prosperitet, itd. (Borba za ta prava mogla je ujediniti sve slojeve, budući da nije bila suprotna njihovim interesima. Podsjetimo se samo da je latinski bio službeni jezik do 1848, da su te godine službeno ukinuti feudalni odnosi, a proglašeno pravo jednakosti i političkih sloboda.) Te su se čitaonice borile za ta prava i bile su inicijatorom cijelog niza kulturnih i političkih aktivnosti: inicijatori ili osnivači kulturnih društava (npr. Maticu ilirsku, tj. Maticu hrvatsku, osnovala je Ilirska čitaonica u Zagrebu 1842), izdavanja knjiga i časopisa, političkih akcija i manifestacija, itd. Sadržaj rada tih čitaonica nije bio obrada novina, knjiga, časopisa, itd., u zemlji u kojoj nije bilo novina i časopisa na hrvatskom jeziku (tek su se u 19. st. počeli javljati), već je primarni sadržaj rada bila borba za hrvatske novine, časopise, te jezik, pismenost, škole, društva, itd., dakle ono što će pospješivati politički, kulturni i privredni razvoj. Stvaranje tih pretpostavki i šansi te borba za njihovo pravo na društvenost činilo je djelatnost tih narodnih čitaonica izrazito političkom djelatnošću povezanu i ovisnu o spoznajama i vrednotama građanskog društva u nastajanju. Ujedno, taj politički značaj njihove djelatnosti povezivao je rad narodnih čitaonica s općim društvenim ciljevima i interesima. 75