ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 13

Ivo Ficović, Zbirka matičnih knjiga H. A. u Dubrovniku. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 7—35. se vjenčanje mora unijeti u odnosne knjige krštenih.'

7 Konačno je kodeks kanonskog prava, proglašen 1917. od Benedikta XV, sistematizirao sve odredbe o maticama, te u kanonu 470, par. 1 kaže: Habeat parochus libros paroeciales, id est liber baptizatorum, confirmatorum, matrimoniorum, defunctorum; etiam librum de statu animarum accurate conficere

.. .'

8 Istodobno s usavršavanjem crkvenog zakonodavstva teče proces sve većeg uplitanja državne vlasti u poslove oko vođenja matica. Sve jačoj centraliziranoj državi potrebna je veća vojska, više činovništva, više radne snage za javne radove. U to doba jedine točne podatke o stanovništvu sadrže crkvene matice. Osim toga, samo svećenici, kao jedini pismeni dio stanovništva, u stanju su voditi matice. U Fracuskoj je već 1539. u Villers-Cotteretsu donesena kraljeva uredba u vezi s nasljeđivanjem crkvenih beneficija. Da bi se reguliralo pitanje nasljednika, obavezuje se kaptole, kolegije, samostane i župe da vode knjige rođenih i umrlih." Zatim je u Bloisu 1579. donesena uredba protiv tajnih brakova. U članovima 40 i 181 govori se o obaveznoj godišnjoj ovjeri matica i o obaveznom deponiranju matica kod notara.

20 Nepunih 100 godina kasnije, 1667. Louis XIV izdaje poznati Code Louis u kojem pod 20. naslovom, u članovima od 7 do 14, govori o dvostrukom vođenju matica. Prvi primjerak, minuta, ostaje kod župnika, a drugi primjerak, grossa, mora se predati sudu. Oba, pak, primjerka mora prethodno ovjeriti kraljevski sudac dotičnog mjesta.

2

' Kraljevska deklaracija od 9. travnja 1736. ujedno je i prvi francuski zakonski akt isključivo posvećen maticama. Vođenje matica rođenih, vjenčanih i umrlih precizno je regulirano u 42 člana. Najvažnija novost je odredba da se umjesto grosse, koja se pravila na koncu godine na temelju minute, ubuduće moraju simultano voditi dvije minute koje imaju jednaku pravnu vrijednost.

22 Francuska može poslužiti kao najbolji primjer postepenog sekulariziranja službe matičara u evropskim zemljama. U tome procesu sekularizacije uočavaju se tri faze. U prvoj je fazi vođenje matica isključivo u domeni crkve. Druga je faza prijelaznog karaktera. Matičnu službu i dalje vrše crkvene osobe, ali se država svojim odredbama sve više upliće u taj posao. Konačno, u trećoj fazi, država potpuno preuzima u svoje ruke vođenje matica. Vidjeli smo da se 17 Ibidem, p. 354. 18 Codex iuris canonici, Roma 1934, p. 156. A. Verm e sen — J. Creuse n, Epitome iuris canonici I, Brugis-Bruxellis 1933, p. 407, Antonio Crnica, Commentarium theoretico-practicum Codicis iuris canonici, vol. I, Šibenik 1940, p. 343—344, Petrus Vidal, lus canonicum, II, Rim 1928, p. 793—795, A. C r n i c a, Priručnik kanonskog prava Katoličke crkve, Zagreb 1945, p. 99, Mario R i g h e 11 i, Manuale di storia liturgica I, Milano 1950, p. 287—289. 19 J. L e v r o n, op. cit., p. 56—57. 20 Ib., p. 58. 21 Ib., p. 61. 22 Ib., p. 66—68.